Hrvatska s Turskom 3-2

Prvi put namjerili smo se jedni na druge na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 1993. Uvjerljivih 103:63 dovoljno govori u kakvom je omjeru snaga odigrana ta utakmica, ali i koliko se u narednih 8 godina karta košarkaške Europe promijenila, a Turke stavila u (nerealnu?) ulogu favorita za medalju osam godina kasnije. Drugi naš međusobni susret i druga naša uvjerljiva pobjeda dogodila se u Ateni 1995., kada smo zadnji put osvojili medalju na velikom natjecanju (bronca). Još smo se jednom susreli na Europskom prvenstvu, i to na onom zadnjem, u Francuskoj. Nakon preokreta i pobjede protiv Italije, slijedio je poraz od Turske 63:70. Nadajmo se da će na ovom prvenstvu rasplet biti drugačiji...

S Turcima smo se jednom našli i u kvalifikacijskoj skupini, i to za plasman na EP 1997. U Čakovcu smo bili bolji (69:53), u Ankari smo doživjeli prvi poraz od Turaka (64:68).

Primjetite kretanje rezultata u ovih 8 godina kako se sastajemo s Turcima, pa će vam biti jasno u kojem se smjeru razvijala njihova, a u kojem naša košarka. Dakle redom: 103:63, 90:68, 69:53, 64:68, 63:70. Turci su krenuli s -40, lagano spuštali razliku, dok nas na kraju nisu - pretekli.

Glavna njihova zvijezda je Ibrahim Kutluay, njihov najbolji strijelac na prvenstvu (24.7 poena po utakmici), "ubojica" s vanjskih pozicija. Svi su naši igrači naveli da je ključno njega "stisnuti" u obrani. Uz njega su dva turska imena s NBA stažom, Mirsad Türkcan i Hidayet Türkoglu, opasna krila. U reketu "ordinira" Huseyin Beşok, dobro poznati bivši centar Efes Pilsena, od slijedeće sezone suigrač Nikole Vujčića u Maccabiju iz Tel Aviva. Alternacija su mu Asim Pars (zapravo Paščanović, Bosanac koji je uzeo tursko državljanstvo, nekoć igrao i u Zagrebu) i Mehmet Okur, no centarska linija najtanji je dio turske momčadi. Na mjestu razigravača mijenjaju se Kerem Tunçeri i Orhun Ene, ali obojica više vole zabijati, nego asistirati.