Bez para nema ni amaterske muzike

Najbolja je šala koju smo čuli u zadnje vrijeme je da su trećeligaši amateri, pa kao takvi primaju eventualno samo putne troškove. Mnogo se primjera polu-profesionalaca, koji od svojih klubova primaju barem još polovinu prosječne plaće, može naći i na Istoku, Zapadu, pa i na Jugu naše treće lige. Jer više nitko ne igra zbog slave, djevojaka ili pak gušta, danas svi žele novac ili će igrati negdje drugdje.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

K tomu, HNS pritišće tako zvane "seoske klubove" sve većim i težim propisima o licenciranju. Traže se svlačionice, tribine, natkrivene sjedalice, zaštitari, skupljači lopti… ali i četiri suca plus delegat na svakoj utakmici. Ukoliko klub nema sreće, pa im na utakmicu budu delegirani suci i delegat iz udaljenih područja, domaćini će iskeširati i po pet tisuća kuna kako bi ih platili, što u prijevodu znači da moraju prodati najmanje 250 ulaznica.

No, ni to nije sve. Svi trećeligaški klubovi moraju imati mlađe pogone, po najnovijim zahtjevima najmanje pet selekcija, što naravno znači da trebaju otprilike toliko i trenera, trebaju još mnogo opreme, treninga, prijevoza na utakmice, brige i skrbi. Dakako, i ovdje se plaćaju suci, no cijene su nešto "umjerenije" svega 2.000 odnosno 800 kuna za kadete, juniore te pionire.

Ali, ni to još uvijek nije sve. Svaki klub prije natjecateljske sezone mora platiti kotizaciju za trenere, službene osobe, svaku selekciju i svakog igrača, a da ne duljimo sve gore navedeno (osim plaća igrača) iznosi otprilike 750.000 kuna, ili da budemo još brutalniji – preko 100.000 eura!

Javna je tajna da većina trećeligaških klubova mora namaknuti najmanje 1,5 milijuna kuna za preživljavanje, a ukoliko žele osvojiti prvo mjesto ljestvice moraju kupiti i kojeg stranca, dovesti profesionalnijeg trenera, osigurati bolje premije, pa svota dolazi i do 2 pa i više milijuna kuna.

Foto: Sandro Donda

Kad smo pred neko vrijeme pisali o apsurdnosti prvoligaške Lige 16, posebice njenog financijskog aspekta, naveli smo da sponzori nisu napeti davati svoj novac u prvoligaški nogomet. Zamislite kako je onda tek trećeligašima? Tim više što male privatne tvrtke i vlasnici koji žive i rade u mjestima iz kojih dolaze naši trećeligaši jedva i sami prehranjuju svoje obitelji i isplaćuju plaće radnicima, a velike tvrtke, poput banki, državnih firmi ili pak lokane samouprave nisu "prisiljene" izdvojiti određeni postotak prihoda za sport.

I tada nam je svima jasno zbog čega je kliški Uskok ove sezone skoro odustao od natjecanja. I jasno nam je zbog čega sve više trećeligaških klubova ima jednog trenera za rad sa svim mlađim selekcijama, jasno nam je zbog čega je na stadionima sve manje zadovoljnih lica… Amaterski je nogomet postao – iznimno skup sport.

I dok HNS troši doslovce milijune kuna na prezentacije ne bi li u Hrvatsku dovukao Europsko prvenstvo, klubovi iz kojih su nastali igrači poput Roberta Jarnija, Dražena Ladića, Srećka Bogdana ili pak Drage Vabeca danas grcaju u problemima. Zbog toga u nižim klubovima nema pravog rada s pionirima, juniorima i kadetima, a sve današnje mlade zvijezde imaju ogromnu sreću ukoliko ih pokupe "veliki" klubovi prije no što njihov talent ostane zauvijek nebrušen dijamant.

Nedavno nam je Milan Rašula iz trećeligaša Istre rekao: "Strukture HNS-a skrbe samo za A reprezentativnu vrstu, gotovo ništa od sponzorskih sredstava ili naknada od Fife i Uefe ne dopre do malih klubova, koji u suštini predstavljaju kamen temeljac u ovom sportu. Ako je smisao ovog sporta samo u elitnim razredima, onda bi bilo dobro raspustiti sve niže razredne klubove i uputiti ih na puku rekreaciju, a odgovorni neka se bave sami sobom. Ispada da smo im bitni samo kada treba prirediti statističke pokazatelje koliko klubova i igrača imamo registriranih u Hrvatskoj, a kada nekome treba pomoći ili ga podržati u radu, svi dižu ruke."

Mišljenje Rašule dijeli nemali broj klubova u trećoj ligi. Mi se pitamo koliko će dugo "kamen temeljac" hrvatskog nogometa ostati zanemaren i koliko će trebati cijelom sustavu da se uruši sam u sebe?