Svi sveti, samo suci lopovi

Ako pratite amaterski nogomet, sve što ćete sad pročitati dobro vam je poznato. Za one koji ne prate, samo ćemo ukratko opisati kako to uglavnom izgleda nakon jedne obične nogometne utakmice niže lige u Slavoniji, Zagorju, Podravini ili Dalmaciji. Trener pobjedničke momčadi čestita svojim igračima na pobjedi, protivničkim igračima na trudu, sucima na dobro odrađenom poslu, a u zanosu zna spomenuti i pobjedu nogometa, odličnu atmosferu i prekrasno sunčano vrijeme. Trener gubitničke momčadi, pak, stidljivo čestita protivniku na pobjedi, dok ostale stvari na bi komentirao. Pita se, nadalje, koji je smisao svega toga, za koga se nogomet uopće igra, ali krivce uglavnom ne želi imenovati, budući da svi znaju o čemu on to priča.

I tako vikend prođe, a sljedeći ponovno ista priča, samo sa zamijenjenim ulogama. Trener pobjednik od prošlog vikenda sad je izgubio pa je na njega došao red da se zapita koji je smisao svega toga, dok je prošlotjedni gubitnik postao pobjednik i sad je on taj koji zahvaljuje svima poznatima i nepoznatima, uz obaveznu napomenu kako je nogomet pobijedio. I tako iz tjedna u tjedan. Ponavljamo još jednom, ima iznimaka, no ovo je uobičajeni scenarij.

Slušajući izjave amaterskih nogometnih djelatnika diljem Hrvatske, glavni, praktički jedini problem našeg nogometa su suci, delegati i Savezi. Svi ostali pošteno, radišno i volonterski rade svoj posao, a onda se pojave ti zločesti suci i delegati, koje je poslao zli Savez, uzmu novce i unište praktički svaku utakmicu. Smisao ovog teksta nije braniti dežurne krivce amaterskog nogometa u Hrvatskoj, jer ima tu zaista svega i svačega, nego ukazati na jednu poprilično veliku nelogičnost i postaviti logično pitanje. Zašto klubovi i svi oni koji se u ovoj priči smatraju oštećenima uopće sucima, delegatima i savezima dozvole sve ovo? Zdrav razum nalaže – ako su svi ili barem većina članova nekog udruženja nezadovoljni načinom na koje to isto udruženje funkcionira, nije li logično da se izbore za promjene?

Ako svi znaju da se suci Pero, Marko i Đuro (imena su izmišljena) prodaju za 200 kuna ispod stola, da su delegati Ivo, Tomo i Jozo (također izmišljena imena) za 200 kuna ispod stola spremni potpisati bilokakav zapisnik, kako je moguće da oni uopće obavljaju svoj posao unutar Saveza čiji su navodno svi članovi njima nezadovoljni. Ovo uopće nije pitanje nogometa, nego elementarne logike. Po riječima nadasve poštenih nogometnih djelatnika, ispada se se suci i delegati svakog vikenda sa svojim supernaravnim moćima spuste s neke druge planete na Zemlju, odrade prljavi posao, uzmu novce i vrate natrag u svoj svijet. Kao da te suce i delegate ne plaćaju upravo klubovi i da tih takve, po klubovima nepoštene, nisu stvorili ti isti klubovi.

I u čemu je onda „kvaka“? Pa u tome da su svim klubovima i svim nogometnim djelatnicima puna usta poštenja, ali da većini njih ipak odgovara stanje ovakvo kako je trenutno. Iako i sam naziv sugerira da bi trebalo biti drugačije, i amaterski nogomet dobrim dijelom pokreću novci, a kad god je tako, postoje i brojni interesi. Amaterski klubovi najvećim su dijelom financirani sredstvima lokalnih zajednica, koja se, osim na one osnovne potrebe funkcioniranja jednog kluba, dalje dijele igračima, trenerima i mnogim drugim pojedincima koji rade u i oko kluba. Dakle, možemo reći da je amaterski nogomet bazen (daleko, naravno, od profesionalnog po svojim dimenzijama, ali ipak bazen) u kojem priliku za dodatnu zaradu vide svi, a ne samo suci i delegati, kako neki to vole reći. A kad je novac u pitanju, stvari uglavnom titraju na granici poštenog i nepoštenog, i tu je teško, da ne kažemo, nemoguće očekivati da postoji klub bez „putra na glavi“. I zato je poprilično licemjerno to neprestano prozivanje sudaca i delegata kao jedinih nepoštenih aktera amaterskog nogometa u Hrvatskoj. Da je tako, problem bi se lako riješio, no psi laju, karavane prolaze, klubovi prijete istupanjem iz Saveza, otakantavanjem sudaca i delegata i igranjem utakmica za gušt, no stvari se ne mijenjaju. Zašto? Pa kad bi zaista do toga došla, amaterski nogomet bi konačno spao na grane koje mu po imenu i pripadaju, a igralo i treniralo bi se isključivo iz ljubavi. To, naravno, ne odgovara većini igrača, trenera, predsjednika i nogometnih djelatnika, pa je stoga ipak bolje zadržati ovakvo stanje, koliko god se poslije svake utakmice žalilo na njega. I koliko god se žalilo na suce, ipak je dobro pri ruci imati nekoliko imena koji će odraditi posao za vas kad dogori do noktiju. 

FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL