Zabrinjavajuća Vulićeva tvrdoglavost

Zoran Vulić težak je sugovornik, ne samo u porazu, nego i u pobjedi. Bez obzira kako utakmica završila, svaki pokušaj argumentacije neke njegove pogreške završit će neslavno. Ništa drugačije nije bilo ni nakon polufinalnog okršaja protiv Dinama, u kojem je Hajduk ostao bez mogućnosti da se ove sezone okiti trofejem.

Njegove taktičke pogreške, ziheraštvo i zašto ne reći - taktički kukavičluk, za direktnu posljedicu su imali dva sramotna izdanja Hajduka u Maksimiru, te na kraju i ispadanje u polufinalu Kupa.

Da ne idemo dublje u povijesti, dovoljno je bilo vidjeti "beskrvnost" splitske momčadi u drugom dijelu jučerašnje utakmice. Na tragu neslavnih maksimirskih izdanja kojima je njegova momčad već razočaravala svoje navijače ove sezone.

Nemoguće je reći kako se "momčad nesvjesno povukla", jer pred 25.000 bučnih navijača i protiv Dinama koji je bio zreo za poraz, odabrati taktiku "izbij i oduži da što prije prođe" svjestan je "harakiri" i igrača i trenera.

"Šlag" je stigao izmjenom u 72. minuti, kad je napadača Rukavinu zamijenio "bezbojnim" Rubilom, pravdajući se da je "dotad igrao s tri napadača". Iako je Dinamo bio ranjiv i jedinu raspoloženu snagu imao u Modriću, iako je vratar Lončarić bio totalno psihički izmrcvaren i "molio boga" da što manje lopta ide prema njemu, Hajdukov trener svojim je potezom usrećio i Dinamova vratara i olakšao "modrima" put ka preokretu.

Ljutita reakcija Rukavine prigodom izlaska puno je toga rekla. Napadač koji je pucao od snage, koji je bio jedan od rijetkih u splitskoj momčadi za kojeg bismo prisegnuli da je mogao sprintati i još 90 minuta da je trebalo, postao je žrtva Vulićevog "preslagivanja pijuna". A samo nekoliko minuta kasnije drugi napadač Jelavić tražio je izmjenu zbog umora.

A što uopće reći o tolikoj "zaljubljenosti" Vulića u 32-godišnjeg Tončija Žilića, koji Hajduku nesebično vraća za ogromno povjerenje bezbrojnim kiksevima, kartonima, promašajima, autogolovima.

Kako objasniti psihu igrača kojeg dvaput u jučerašnjoj utakmici vratar Balić, lud od bijesa zbog Žilićeva ponašanja, sa svoje gol-linije dolazi dizati, čupati za dres i tjerati prema sucu da ne krade dragocjeno vrijeme svojoj momčadi pri negativnom rezultatu? Da ne govorimo o ljudskoj kvaliteti osobe koja nakon dodijeljenog nokauta protivničkom igraču u oči laže suca i sve oko sebe kako "nije on" i bez problema prihvati kažnjavanje svog nedužnog suigrača.

Istovremeno, svoju prigodu za odrastanje uz jednog Borisa Živkovića na klupi i tribinama čekaju tri mlada stopera s reprezentativnim kvalifikacijama, Gal, Buljat i Pandža. Ima li Vulić uopće viziju tko će naredne sezone igrati uz Živkovića? Jer ne zaboravimo - "ova je sezone samo priprema za narednu, šampionsku".

Vulić je nesumnjivo zaslužan za jesensku renesansu Hajduka, ali puno toga što je tijekom jeseni gradio, sam je svojim ponašanjem i odlukama prosuo u proljeće. Najviše od svega - povjerenje navijača. Jer ono se ne stječe rečenicom "ja sam vojnik Hajduka", prepucavanjem pred kamerama zbog nekih banalnih stvari, niti dodvoravanjem "odličnom protivniku i sjajnoj publici", nego igrom, rezultatom, hrabrim potezima.

Bitku u Kupu je izgubio, izgubio je gotovo sigurno i onu prvenstvenu. Preostaje mu još samo jedna bitka, ali je pitanje koliko se u nju spreman upustiti. Bitka za stvaranje Hajdukove momčadi za sljedeću sezonu. Vjerovati mladim igračima ne znači hvaliti ih u novinama, pa ih onda slati na posudbe i na tribine.

Naravno da nitko ne zagovara gubitničke teze tipa "stavi 11 juniora", no Hajduk ima dovoljno dobrih, iskusnih igrača koji su spremni povesti mlade snage u novu sezonu. Trenutno oni dobri i iskusni tek šlepaju za sobom neke druge, neambiciozne, islužene i nekvalitetne.