Kako su Baski i Katalonci omogućili rađanje Furije

U ona stara vremena, Belgija, Nizozemska i Luksemburg su bili poznati pod nazivom Sedamnaest provincija i njima je vladao španjolski kralj.

Kako to već ide, u pokrajinama je izbila pobuna. Kralj je reagirao slanjem dva jaka aduta: španjolskom inkvizicijom i vojskom pod vodstvom vojvode od Albe. Inkvizitori su se neočekivano pojavljivali na neočekivanim mjestima, otkrivali heretike i bacali ih u tamnice. Vojska je mukotrpno gušila ustanak, osvajajući jedno po jedno pobunjeničko utvrđenje. Pokazalo se da to ipak nije smirilo situaciju i otpor u pokrajinama je jačao, te je trebalo poslati više inkvizitora i više vojske.

Kao i svaki španjolski kralj, i ovaj naš je vječno bio bez novca, što se pokazalo ključnim u ovoj priči.

Kralj bez novca = vojska bez plaće, što je bilo vrlo opasno jer su se vojnici okrenuli pljačkanju bogatijih civila. Kako bi prestali kokošariti na sitno i kako bi trajnije riješili svoje novčane probleme, vojnici su bacili oko na bogati trgovački grad Antwerpen i 4. studenog 1576. su ga temeljito opljačkali i poharali. Kronike kažu da su čupali i čavle zabijene u drvene grede. I dobar čavao se dao prodati. Stradali su dakako i stanovnici grada. Procjene su razne, ali računa se da je poginulo od deset do petnaest tisuća civila. Bio je to najveći masakr u belgijskoj povijesti.

Događaj je ušao u povijest kao Španjolska furija. Furije su bile antičke božice gnjeva i osvete, nemilosrdne i krvožedne. Rat je potrajao još sedamdeset godina, ali za ovu priču više nije bitan.

344 godine kasnije, Španjolci su se opet pojavili u Antwerpenu. Ovaj put nisu bili opremljeni oklopima, puškama i kopljima, već dresovima i kopačkama. Bio je to prvi put da se okupila španjolska nogometna reprezentacija.

Izbor baš Antwerpena kao mjesta gdje će se 1920. održati prve Olimpijske igre nakon Prvog svjetskog rata je bio u najmanju ruku čudan jer je grad tijekom rata bio razrušen. Međutim, domaćini su uspjeli na vrijeme izgraditi Olimpijski stadion i koliko-toliko ušminkati grad za brojne sportaše i goste.

Ne samo u to vrijeme, najbolji španjolski nogometaši su bili Baski, pa ne treba čuditi da su na popisu igrača za olimpijski turnir dominirali baš oni, čemu svjedoče prezimena poput Belausteguigoitia, Pagazaurtundua, Eizaguirre, Eguiazabal. Od preostalih igrača, iz recimo Barcelone su poziv dobili dva mladića na početku karijere: 18-godišnji Jose Samitier (do danas treći najbolji klupski strijelac svih vremena) i godinu dana stariji golman Ricardo Zamora. Da, baš taj, legendarni Zamora. Napad je predvodilo još jedno ime koje će prepoznati svi ljubitelji španjolskog nogometa, napadač Athletic Bilbaa, Rafael Moreno – Pichichi.

Ždrijeb je odredio da prvu utakmicu odigraju protiv Danske, dvostrukih srebrnih na posljednje dvije OI i creme de la creme tadašnjeg kontinentalnog nogometa. Španjolcima nisu davane velike šanse za uspjeh. Kako piše Phill Ball u svojoj knjizi o španjolskom nogometu “Morbo”, večer prije utakmice su se okupili Baski, otišli kod trenera i zatražili da utakmicu odigra etnički čista baskijska ekipa jer bi to učvrstilo koheziju u momčadi i povećalo šanse za pobjedu. Trener je odbio njihovu ideju i na teren poslao “miješanu”, španjolsku momčad.

Na iznenađenje svih, a najviše sebe samih, Španjolci su pobijedili 1:0. Pobjednički gol i prvi gol za Španjolsku je dao čovjek koji je predvodio delegaciju koja je tražila da igraju samo Baski, Patricio Arabolaza Aranburu.

Već sljedećeg dana se igralo protiv domaćina. Trener i igrači su se ovaj put demokratski dogovorili oko sastava i izgubili 3:1. Toliko o demokraciji u ekipi. Belgijci su na kraju osvojili zlato nakon skandalozne finalne utakmice protiv Čehoslovačke, jer su Čehoslovaci napustili teren u 30. minuti zbog pristranog engleskog suca i krajnje neprijateljske atmosfere među publikom, a koju su činili uglavnom belgijski vojnici.

Čehoslovaci su prije toga u polufinalu pobijedili Francuze koji nisu htjeli čekati kako će se rasplesti ostatak turnira, spakirali su se na vlak i otišli kući. Tako je turnir imao pobjednika, belgijske domaćine, ali nije imao nositelje preostale dvije medalje. Na brzinu je organizirano utješno natjecanje i Španjolci su saznali da igraju protiv Švedske.

Utakmica je završila pobjedom Španjolaca 2:1, ali je ušla u legendu zbog toga što se pretvorila u tučnjavu na terenu. Kraj je dočekalo sedam švedskih i osam španjolskih igrača. Ostali su bili izvan terena zbog ozljeda. Šveđanin Olsson je slomio ključnu kost. Žestinu i agresivnost španjolskih igrača je neki lokalni novinar usporedio sa Španjolskom furijom iz 1576. Opet Španjolci, opet u Antwerpenu. Nadimak se brzo primio, naročito među oduševljenim španjolskim novinarima: “Utakmica protiv Švedske je dokazala da su Španjolci muževna ratnička rasa. Cijeli svijet sada zna da korida nije jedini sport kojim se Španjolci bave.” Zanimljivo je da je rađanje nogometne Furije tog dana na terenu omogućilo devet Baska i dva Katalonca.

U sljedećoj utakmici su izmučeni i ozlijeđeni Španjolci u skladu s novim nadimkom agresivnom i furioznom igrom pobijedili Talijane 2:0. Ni ova utakmica nije prošla bez šaketanja jer je Zamora dobio crveni karton nakon što je nokautirao talijanskog igrača. U posljednjoj utakmici, za srebro, Nizozemci nisu imali šanse, glatkih 3:1. Španjolska je stekla imidž koji će je dugo pratiti: agresivne ekipe, direktnog nogometa ravno na gol. Španjolska furija je stekla novo, ljepše značenje.

Vratili su se kući ovjenčani slavom i zaključkom “nismo uopće tako loši, kako smo mislili. Imamo igrače, imamo kvalitetu. Malo naše urođene furije i bit ćemo prvaci svijeta”. Pokazalo se da je zaključak bio ponešto lakomislen jer su na svjetsko zlato su morali pričekati punih 90 godina.

AUTOR: I.W.