Dinamov pad nije počeo jučer, ali neće prestati paničarenjem i stalnim traženjem krivca

Dinamo je potresen, nokautiran i potpuno izgubljen. Aktualni prvak gubi tlo pod nogama i sve je bliže tome da mu titula isklizne iz ruku. Modri su lagali sami sebe, poraze i blijede igre stavljali pod tepih i pravdali ih napornim ritmom u Ligi prvaka i brojnim ozljedama, ali na Rujevici je goropadna i motivirana Rijeka razotkrila Dinamovu slabost koja je ponajprije mentalne prirode.

Igraj na utakmice SuperSport HNL-a na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Izgubiti na Rujevici, bez obzira na to što se to Dinamu nije dogodilo deset utakmica, nije sramota, a posebno s igračem manje, ali raspasti se poput nekog fenjeraša i ostati bez ikakve reakcije nakon što te protivnik “šamara“ je daleko od Dinamovog mentaliteta koji donosi titule.

Činjenica je da Dinamo tri mjeseca igra bez tri od pet najboljih igrača. Bruno Petković, Josip Mišić i Petar Sučić su uz Martina Baturinu i Marka Pjacu daleko najbolje što hrvatski prvak ima i njih je nemoguće nadomjestiti.

Marko Marić odradio je loš posao, zato je i smijenjen, ali pronaći zamjenu navedenoj trojici je gotov nemoguće jer govorimo o napadaču treće reprezentacije svijeta, najboljoj “šestici“ lige i igraču kojeg je kupio milanski Inter. To su generacijski talenti za Dinamove pojmove i takvi su igrači nenadomjestivi.

Bez obzira na to Dinamo ima i više nego dovoljno kvalitete za osvojiti naslov i pobijediti Rijeku koja je prodala pola ekipe, ali u ovom trenutku ne izgleda kao momčad koja vjeruje sama sebi, a stalnim paničarenjem i strahom da će “postati kao klub s juga“ Dinamovi navijači trenutačno ne stoje iza svoje momčadi nego joj pile granu na kojoj sjedi i to bez obzira na to što ona i bez tog podražaja djeluje kao da će puknuti.

Cannavaro je pogriješio

Teško je ocijeniti rad trenera Fabija Cannavara nakon manje od dva mjeseca, ali utakmica na Rujevici je pokazala da su one priče kako je on mjesecima pratio Dinamo obične floskule. Jer nakon subote jasno možemo zaključiti da Talijan ne poznaje svoju momčad, a ni ligu u koju je došao.

Protiv goropadne Rijeke koja se napunila samopouzdanjem u Osijeku i koja na Rujevici uvijek igra vrlo agresivno i poletno, Cannavaro je izašao sa zadnjom linijom koja nikada nije igrala zajedno i s tri-četiri igrača izvan prirodne pozicije.

Samy Mmaee i Niko Galešić u paru su zajedno igrali protiv Šibenika i Bjelovara, ali tada je Marokanac bio desni, a Galešić lijevi stoper, a ovoga puta je Talijan odlučio zamijeniti njihove pozicije.

Theophile-Caterine je vojnik kluba i protiv Milana i Osijeka je na desnom beku odigrao solidno, ali potez da ga na toj poziciji pretpostavi Pierre-Gabrielu i Ristovskom, Talijan će morati vrlo brzo objasniti.

Na lijevom beku se odlučio za Bartola Franjića kojeg nije bilo nekoliko tjedana na terenu, kojem to ionako nije prirodna pozicija i tako je Dinamova obrana, ionako porozna i nesigurna, već prije samog početka bila osuđena na propast.

Kada tome dodamo Ivana Nevistića kojeg nije bilo poslije Milana, a sada je odjednom “uskrsnuo“ i nesretnog Leona Belcara koji je par dana nakon dolaska u klub dobio Mišićevu ulogu i ostao na vjetrometini, bilo bi veliko iznenađenje da su Modri uspjeli doći do pobjede.

Uvrštavanje Arbera Hoxhe u prvi sastav i micanje Pjace na desnu stranu činilo se kao logičan potez prije utakmice i lako je sad biti general poslije bitke, ali činjenica je da to nije prirodno i da je teško očekivati da će se protiv Rijeke ponoviti situacija kao protiv Gorice koja je igrala s desetoricom.

Kanga je ispao “Pedro“, ali i on je golom protiv Gorice kupio svoje mjesto u početnom sastavu. No, ipak neshvatljivo je zašto je Sandro Kulenović toliko potonuo u hijerarhiji kao najbolji strijelac kluba sa 17 golova i zašto njegov inat, nezadovoljstvo i iskustvo igranja na Rujevici Cannavaro nije iskoristio nego je i dalje forsirao napadača koji mu je u pet utakmica prije toga dao samo jedan gol.

Smjena Cannavara nema nikakvog smisla i Talijan mora napokon progledati, možda i potražiti savjet od nekog upućenijeg, ali eksperimente i lutanja kao na Rujevici više nikada ne smije ponoviti jer vremena za njih više nema. Zlatna lopta mora presjeći, odabrati i standardizirati svoju momčad, po mogućnosti s igračima na njihovim prirodnim pozicijama.

Strah od propasti i negativna energija

Dinamovi problemi nisu počeli jučer. Realno, ovo je treći put u posljednje četiri sezone da se Modri u SuperSport HNL-u čupaju. Samo je Ante Čačić uspio stvoriti prednost koju je Igor Bišćan, bez obzira na manje probleme, sigurno pretvorio u naslov.

Godinu prije toga Modre je spasio upravo Čačić, a naslov je uz puno muke i uz opću mobilizaciju igrača osiguran tek kolo prije kraja pobjedom u Šibeniku. Hajduk je zamalo dobio priliku za “majstoricu“ na Maksimiru, a tko zna kako bi to završilo.

Prošle sezone ponovno su navijači na valu Dinamovog proljeća i transparenta “ne damo da potoneš“ uzdigli momčad koja je bila na sedam bodova zaostatka (kao i danas) i koja je doživjela nekoliko bolnih poraza (Lokomotiva, PAOK).

Puno je pomogla činjenica da se Hajduku ozlijedio Marko Livaja i da su Splićani izgorjeli u želji, kao i Riječani nešto kasnije, ali ljudi vrlo lako zaboravljaju da se Dinamo provukao i na Poljudu i Rujevici bez obzira na to što je bio nadigran i da je samo individualna kvaliteta Petkovića i unisona podrška navijača dogurala Sergeja Jakirovića do dvostruke krune.

Te energije i zajedništva u ovom trenutku nema, a to se reflektira i na svlačionicu. Jasno je da su igrači ti koji determiniraju raspoloženje navijača svojim predstavama na terenu, ali nekad mora biti i obrnuto.

Dinamovi navijači su u ovom trenutku u stanju histerije, straha i panike, a to nije nešto što karakterizira zagrebački klub koji je upravo mentalnom snagom i samouvjerenošću pobjeđivao utakmice u kojima nije bio bolji.

Strah da će se Dinamo zbog demokratizacije pretvoriti u Hajduk (potenciran i od nekih TV analitičara) i “Mamićevi kosturi“ razjedinili su modri puk koji umjesto da zajednički puše u isto jedro, kao 2022. i 2024. godine, paničari i gomila negativnu energiju koja utječe na klub, igrače i koja trenutačnu situaciju čini još gorom.

Dinamova uprava predvođena Marićem i Zajecom nije odradila dobar posao, to je svima jasno, ali ozbiljan klub ne može nakon par poraza i nekoliko posrtaja mijenjati cijelu svoju strukturu. Problem je što je Dinamo nakon dolaska nove vlasti još uvijek nema. To je proces koji treba vremena, a njega u Dinamu nikad neće biti.

Dinamo je naslov prvaka (2017.) izgubio i pod Zdravkom Mamićem i to bez obzira na to što je u Vinkovcima dobio fantomski jedanaesterac na Soudaniju i što je tada bio puno bogatiji od svojih konkurenata. Godinu kasnije golovima Gavranovića na Poljudu uspio je uz puno muke vratiti naslov u Zagreb prije nego što je Bjelica postavio današnje temelje.

Dinamova momčad u ovom trenutku djeluje preplaćeno i loše, ali još uvijek je u igri za dva trofeja, ostvarila je povijestan uspjeh u Ligi prvaka i treba podršku i jedinstvo. Ne zato što ona to zaslužuje, nego zato što ona predstavlja klub kojem je potreban rezultat.

Nogomet je perpetuum mobile, a svi njegovi sudionici su prolazni. To moraju shvatiti i razmaženi Dinamovi navijači koji su navikli na europsko društvo i šetnju po domaćim livadama. Dolaze trenuci kada klubu ne ide, doći će trenuci i kada neće biti uspješan, a upravo u tim trenucima raste važnost navijača koji moraju stati iza njega, ujediniti se i ne mu dozvoliti da potone.