Furiozan završetak popravio dojam

Kada jedna momčad pola sata prije kraja utakmice ima dva gola zaostatka, a onda u samo desetak minuta uspije okrenuti rezultat i doći do pobjede, teško je napisati išta drugo nego pohvale na račun igrača koji su je izborili. I zaista, momčad Srećka Lušića nesumnjivo zaslužuje priznanje za snagu i karakter koji je iskazala u trenucima kad su neki gledatelji već počeli napuštati stadion u Vinkovcima, ne vjerujući da Cibalia može izbjeći prvi domaći poraz od Intera otkad se igra HNL. No, razvoj situacije na terenu i igra koju su nebesko-plavi prezentirali većim dijelom nedjeljnog susreta ostavili su dosta upitnika nad trenutnom kvalitetom i mogućnostima vinkovačkog prvoligaša u tekućoj sezoni. Evo i zašto...

Srećko Lušić je u dvoboj s "Divom iz predgrađa" ušao s prilično izmijenjenim sastavom, u odnosu na onaj koji smo navikli gledati u prva četiri kola. Na klupi je ostavio, u posljednje vrijeme indisponirane Husića i Džafića, dok su priliku konačno dobili neki mlađi igrači, poput Mazalovića i Čuljka.

I u prvih 15-ak minuta bilo je to sasvim lijepo izdanje Vinkovčana. Već od prve minute u njihovoj se igri vidjela želja za nadigravanjem i što ranijim pogotkom u mreži Zaprešićana, a kada je sve bolji Pavličić u desetoj minuti "načeo" mrežu Brašnića, malotko je mogao očekivati "triler" koji se na kraju odigrao na stadionu uz Bosut. Pogotovo zbog činjenice da su gosti samo tri minute kasnije ostali bez svog ponajboljeg igrača, Davora Kukeca, koji je glupom i nepromišljenom reakcijom napravio "medvjeđu uslugu" suigračima. U 15. minuti utakmice Cibalia je, tako, imala gol prednosti, igrača više i situaciju koja bi svaka imalo ozbiljnija momčad trebala rutinski pretvoriti u sigurnu pobjedu.

No, ispalo je da je isključenje Kukeca više koristilo Interu, nego domaćim igračima. Umjesto da mirno i bez srljanja kontroliraju igru i čekaju još koju priliku, koja bi neminovno morala doći, igrači Srećka Lušića počeli su raditi neshvatljive greške, čime su otvorili gostima put do pobjede, iako su Zaprešićani u prvih 15 minuta izgledali kao momčad koja teško može zabiti ijedan gol, a pogotovo ne tri, koliko su ih u konačnosti postigli. O igri Cibalijine obrane u tim trenucima najbolje svjedoči "pozornost" koju su posvetili Iliji Sivonjiću, igraču za kojeg se i s tribina vidjelo da je jedini koji ozbiljnije može zaprijetiti, u nedjelju, neprepoznatljivom Burcsi. Iz tko zna kojeg razloga, domaćim su igračima trebala čak tri gola da se u to uvjere.

I tek onda, kad su došli na rub poraza, nebesko-plavi su "shvatili" da imaju igrača više, da imaju domaći teren i protivnika skromnih mogućnosti, protiv kojeg ni zaostatak od dva gola nije nemoguće nadoknaditi. Štoviše, Vinkovčanima je za potpuni preokret bilo dovoljno tek 10-ak minuta, koje uz onih uvodnih 15 čine tek 25 minuta dobrog nogometa domaćeg sastava. A nogomet je, osim što je "igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci", i igra koja traje 90 minuta.

Upravo je to činjenica o kojoj bi Srećko Lušić najviše trebao razgovarati sa svojim igračima. U nedjelju ih neshvatljive "crne rupe" na kraju ipak nisu koštale bodova, no već u sljedećem kolu mogle bi im se vratiti kao bumerang...