Je li zaista Srećko?

Nema se puno toga za reći o igri Cibalije u Krešimirovu gradu. Zapravo, sve bi stalo u jedan stih popularnog vinkovačkog dance banda, Colonije, koji glasi otprilike ovako: "Deja vu, već viđeno sve...". Da, bilo je to još jedno slabašno gostujuće izdanje nebesko-plavih, toliko loše da konačnih 4:0 za Šibenik i ne izgleda toliko strašno. Šest utakmica bez boda, pače, i bez postignutog gola čak, upalilo je lampice za uzbunu u prvoligašu s Bosuta, a ceh je platio onaj koji je za ovaj nesretni niz možda i najmanje kriv - Srećko Lušić.

Među vinkovačkim ljubiteljima nogometa uvijek dobro prihvaćeni Srećko na ljeto je u ruke dobio "materijal" koji bi i najveće "šnajdere" ovog svijeta pošteno zabrinuo. Nakon što je klub napustilo nekoliko vrlo važnih igrača, a u svlačionicu "sletjeli" tek Ivan Babić ("A, gdje je taj dosad igrao?", upitahu se navijači Cibalije) i Tomislav Pavličić ("Ma, dobar je Šlajfo, ali ne možeš na prinovi iz drugoligaškog društva graditi momčad za velike stvari", nastavljahu dalje svi kojima je nebesko-plava boja u srcu), bilo je jasno da je realnost vinkovačke momčadi borba za ostanak, kao što je to uostalom bio slučaj i proteklih sezona. Pa, ipak, iz uprave su poručivali kako je ovaj kadar sasvim dovoljan za mirnu plovidbu HNL vodama, gurnuvši tako "vrući krumpir" Lušiću u ruke.

I što se onda dogodilo? Dogodio se vrlo dobar početak sezone Vinkovčana, start kakvog se i oni najoptimističniji nisu usudili prognozirati. U jednom trenutku Cibalia se, iščekujući maksimirski sraz Dinama i Hajduka, "šepurila" na visokom drugom mjestu, no svima koji su bolje pratili igre Lušićevih igrača bilo je jasno da je to nerealno stanje stvari. Naravno, odigrali su Vinkovčani i nekoliko vrlo dobrih utakmica, ali poklopilo se tu i dosta sreće, koja je, u kombinaciji s vrlo povoljnim rasporedom, prikrila slabosti unutar momčadi. Bilo je samo pitanje vremena kad će one isplivati na površinu, a dogodilo se to u razdoblju kad su Vinkovčani zaredali s gostovanjima, koja su im i proteklih sezona bila "rak rana". K tome, u međuvremenu je "pala" i dugo vremena neosvojiva vinkovačka tvrđava, tako da se "špina" potpuno zatvorila.

Iako šest poraza u nizu zaista ružno zvuči, ne može se reći da je Cibalia "prosula" previše unaprijed "ubilježenih" bodova. Kiksevima se mogu smatrati tek domaći porazi od Zagreba i Osijeka (bar četiri boda su se očekivala iz ova dva susreta), dok je sve ostalo bilo manje-više očekivano. Naglašavao je to i Lušić uoči putovanja u Šibenik, a na istoj "valnoj duljini" bili su i gotovo svi ljudi iz uprave, koji su vinkovačkom strategu iskazivali punu potporu. Zašto je došlo do ove iznenadne smjene teško je objasniti, no čini se da su čelnici kluba ovim potezom željeli zaštiti sebe. Jer, da su ostavili Lušića, priznali bi time da se s ovom momčadi bolji rezultati i ne mogu očekivati, što bi značilo da je Srećko bio u pravu kad je na to još ljetos upozoravao.

Naravno, pošto ćete danas teško naći čovjeka koji će jasno i glasno reći: "Da, ja sam kriv", u upravi su odlučili lopticu odgovornosti prebaciti na Lušića, koji je, suglasni su ljubitelji nogometa u slavonskoj ravnici, vrlo malo kriv za trenutne igre vinkovačkog sastava. Čovjek koji je u nekoliko navrata uspješno vodio prvoligaša s Bosuta, i koji je jedan od najpopularnijih trenera koji je sjedio na klupi vinkovačkog ponosa, ovog je puta morao otići s etiketom gubitnika. Jednostavno, Srećko ovog puta nije imao sreće...