Jesu li treneri najbolji dio hrvatskog nogometa?

Očekivana smjena Marijana Vlaka (budimo realni, za koga je to bilo neočekivano?) ponovno je zakotrljala priču o neozbiljnom vođenju klubova, i o nedostatku kontinuiranog rada koji bi trenerima dao priliku za "tesanje" željene igre. Naravno, sve je to istina i ne pada nam na pamet držati stranu onim čelnicima kluba koji mijenjaju trenera nakon jednog poraza (nekad čak čovjek ne mora ni izgubiti utakmicu), no svaka medalja, pa tako i ova, ima svoju drugu stranu. Jesu li treneri samo žrtve loših trendova u hrvatskom nogometu ili dio istih?

Gostujući na HRT-u u sklopu emisije "Volim nogomet", Branko Ivanković "skromno" je izjavio kako su treneri "najbolji dio hrvatskog nogometa". Istina, glupo bi bilo očekivati da će Branko sjeći granu na kojoj sjedi, no ovakve rečenice zaista zvuče smiješno. Realnost je, naime, sasvim drugačija - treneri su u razini igrača, predsjednika i svih ostalih dužnosnika HNL močvare, ako ne i malo niže.

Jednu od najčešćih stvari zbog koje kukaju, prebrze smjene i nemogućnost dužeg zadržavanja na klupi, upravo oni podržavaju svojim beskičmenjaštvom, često "zapakiranim" u terminima poput "odani vojnik kluba" ili "čovjek koji je uvijek na raspolaganju". Tako se, npr., upravo Ivanković u zagrljaj vraća tom istom zločestom Mamiću koji ga je otjerao i izvrijeđao kao zadnjeg balavca, tako i Marijan Vlak po "stoti put" put podmeće leđa iako zna da će ga Maminjo vrlo brzo otresti, ali i, kad zagusti za godine dvije, ponovno ustoličiti na najsvetijoj klupi. Hoćemo li ikad čuti od Vlaka ili njegovog pandana na jugu, Zorana Vulića, odlučno NE? Sumnjam...

I onda, u trenucima kad Mamić po n-ti put zaključuje kako Vlak nije dobar trener za Dinamo (pa ako nije bio prije dvije godine, zašto bio onda sad bio), kad u Hajduku odlučuju po četvrti put smijeniti Zorana Vulića, a u Cibaliji Srećka Lušića, kako se ponašaju ostali? Čim se u Maksimiru i Poljudu pojave naznake potresa na klupi, eto uvijek istih pet-šest imena koji se na sve moguće načine guraju i laktare ne bi li uhvatili mjesto. Isto vrijedi i za ostale hrvatske prvoligaše, s tim što je, naravno, onih pet-šest imena iz kvalitativnog razreda ispod.

Očekivalo bi se da će treneri, kad su već "vrh vrhova hrvatskog nogometa", braniti dignitet struke, držati se skupa i dokazati moćnicima da to tako ne ide. No, umjesto toga, oni gaze jedan preko drugog, a kad se konačno dokopaju potpisa - izgubiti više ne mogu. Izgubiti mogu jedino posao, ali bogata otpremnina i nekoliko mjeseci "ladovanja" vrlo brzo će isprati tu tugu. Za to vrijeme će se, naravno, već negdje isprazniti neko mjesto, i eto našeg junaka ponovno u kombinacijama. I tako u krug...

Uz dužno poštovanje prema iznimkama koje zaista žele zasukati rukave, unijeti u naš nogomet neke promjene i europske trendove, većina njih ide linijom manjeg otpora. Svjesni da bi se zbog svojih ideala vrlo lako mogli izgubiti u hrvatskoj nogometnoj svakodnevici, naši treneri radije se odlučuju izbjegavati takve avanture. Njima je ovako dobro, čemu se onda usprotiviti ruci koja te hrani.

"Malo treniram, pa malo odmaram, pa onda opet treniram i što mi fali?", tako razmišlja dosta trenerskih glava u "Lijepoj našoj", jednim okom snimajući situaciju u drugim klubovima. Ta, nikad ne znaš gdje će se uskoro isprazniti mjesto..

Za kraj, ako možda sve ovo izgleda kao subjektivan dojam koji ne drži vodu, jedna činjenica definitivno pobija ranije spomenutu "Profesorovu" tvrdnju. I dok se svaki iole kvalitetniji igrač iz naše lige ekspresno prodaje u bogatije europske klubove, za stručnjacima koji su, kako oni to vole reći, stvorili tog Srnu, Kranjčara, Ćorluku i Modrića ne vlada ni izbliza takva pomama. Pa, ako su već neshvaćeni od strane tih naših klupskih moćnika, kako je moguće da Europa nije prepoznala tu kremu hrvatskog nogometa?