Komentar derbija: Ne živi se od dojma, već od bodova

Premda smo svi priželjkivali spektakl u derbiju koji na krcatom Poljudu dugo nije bio važniji, ovako kasno u sezoni s ovako malom bodovnom razlikom na vrhu, mnogi su na kraju ostali razočarani.

Tako se kod navijača, ali i analitičara mogu pročitati epiteti o dosadnom, ziheraškom derbiju u kojem nitko nije poduzimao rizike, o lošoj utakmici koja je podsjećala na one derbije sredinom nultih kad je bilo više prekršaja i kartona nego prilika.

Na kraju je ipak općeprihvaćeni dojam da bodom Dinamo mora biti zadovoljan. Izjave aktera s obje strane, kao i govor tijela to pokazuju, ali i sam tijek utakmice. Od postavki do vođenja susreta oba trenera jasno je da je Hajduk trebao prijeko potrebnu pobjedu, dok je Željko Kopić s Dinamom išao na bod, ali naravno i spreman uzeti sva tri ako se prilika ukaže.

To da bod Dinamu više znači od Hajduka nalaže i sama tablica, ali i kontekst. I dalje je pet bodova razmaka između ovih ekipa, Hajduku pomalo ponestaje utakmica u kojima može istopiti tu prednost. Dinamo je trebao bilo kakav pozitivan rezultat nakon poraza od Osijeka, dok Hajduk s poljudskim dvobojima protiv Rijeke, Dinama i Osijeka ne može biti zadovoljan sa samo dva od 15 mogućih bodova.

Taktički tu nije bilo previše iznenađenja. Valdas Dambrauskas dočekao je Krovinovićev povratak, detektirao je najveće probleme u veznoj liniji pa je tu napunio sredinu s trojicom, Fossatija je stavio u idealan kontekst kad igra zadnjeg veznog s dvojicom ispred sebe.

Vratio se Lukas Grgić, u postavci s dva stopera "izvisio" je Katić, a premda je mnogima iznenađenje Nikola Kalinić na klupi, Dambrauskas je i u ključnom dvoboju s Goricom pokazao da neće bježati od toga da novu zvijezdu stavi i na klupu.

Razlog je jasan: Hajduk živi od visokog pritiska, on je najbolji u formaciji 4-2-3-1 ili 4-3-3, a Kalinić i Marko Livaja praktički su dva igrača manje u pritisku. "Samog" Livaju još se može maskirati i pokriti, dvojicu ne.

S druge strane, Željko Kopić mučio se s izostancima, u Theophileu, Ademiju, Ivanušecu nedostajao mu je po ključan igrač u svakoj od linija pa se vratio postavci s tri stopera, žrtvovavši sredinu za dobro čuvanje Livaje i Krovinovića u zadnjoj trećini. Naime, svi se sjećamo Maksimira i prvog derbija.

U napad je postavio trojicu napadača sa željom da trojac Oršić-Petković-Emreli opterećuje zadnju liniju Hajduka, ali Petković je imao i zadatke vraćanja po loptu, Emreli se još nije uklopio, a Oršić nije odigrao jednu od svojih partija.

Može se reći da su u svom naumu uspjela oba trenera, ali i nijedan. Defenzivni planovi su uspjeli kod obje ekipe, Hajduk je u prvih 20-ak oba poluvremena dominacijom u sredini i visokim pritiskom stvarao šanse i igrao bolje.

Dinamo je, pak, iskusno i mirno čekao da energija malo padne pa bi zaveo ravnotežu, a pred kraj prvog poluvremena i dominaciju s dvije najbolje šanse u susretu. Ipak, ne možemo reći da je odigrao mnogo, pogotovo ne u drugom poluvremenu.

Modri su periode svoje najbolje igre dočekali nakon ozljede Grgića u prvom i izlaska Krovinovića u drugom poluvremenu, kad je i Kopić reagirao i dodao igrača u sredinu s Markom Tolićem.

Napadački je ova utakmica ogolila činjenice da su Krovinović i Petković možda i najvažniji igrači momčadi, ako su Oršić i Livaja najbolji. Potonja dvojica nisu odigrala dobro za svoje standarde, ali su ipak "ni iz čega" stvorili dvije odlične šanse. Oršić stativu, a Livaja odličan udarac u drugom dijelu.

No, Krovinović i Petković su ti koji moraju biti spona između veze i napada, odrađivati mnogo zadataka. Krovinović je trebao biti stabilnost u veznoj liniji, "tempomat" u izgradnji napada i ktome se pridodavati napadu, pomicati na desetku i donositi loptu prednjem trojcu.

Premda se vidjelo da nakon tri tjedna pauze nije na optimalnoj razini, još se jednom potvrdilo da Hajduk ide koliko može Krovinović. Isto je i za Petkovića, on je kao napadač trebao raditi pritisak na obranu, kao meta dugih lopti spuštati ih i razigravati, ali je morao i kao desetka pomagati veznoj liniji koja je imala čovjeka manje. I posao je odradio dobro, ali je nedostajalo konkretnosti u napadu.

Na kraju su se ekipe anulirale, nitko nije previše odustajao od plana i nije se riskiralo mnogo, ali dobili smo solidnu, mušku, čvrstu utakmicu s dosta borbe na sredini, ali bez grubosti i s ipak dvije-tri bolje šanse na svakoj strani.

Dinamo može biti zadovoljan što je održao prednost na prepunom Poljudu s desetkovanom ekipom, ali ipak najzadovoljniji mogu biti Rijeka i Osijek koji u nedjelju mogu zauzeti prvo i drugo mjesto samostalno.

S druge strane, da se ovakav derbi odigrao u devetom mjesecu, Hajduk bi mogao biti prezadovoljan. Cijelu sezonu oko Bilih se motaju sumnje oko toga je li ova momčad zaista tu, u borbi i "al pari" s Dinamom, a ovaj derbi pokazuje da jest.

Jasno je da, nećemo više govoriti euforija, već pozitivna energija i vjera u ekipu imaju jako dobre temelje, Hajduk je spreman protiv Dinama odigrati dvije u najmanju ruku dobre i uvjerljive partije s jakom europskom momčadi.

No, ulazimo u posljednju četvrtinu prvenstva, a ako Bili žele titulu ili barem borbu do kraja, onda od dobrog dojma i "tu smo" ne mogu živjeti. Hajduku pod hitno trebaju bodovi i pobjede, a ovo je bila sjajna šansa za etablirati se kao prava prijetnja.

Svjestan je toga i Dambrauskas koji ponavlja da ne želi govoriti o šansama u prvenstvu, već o svakoj sljedećoj utakmici. No, postoje one koje su važnije od ostalih, ali istina je da od sad pa do kraja Hajduku treba pobjeda u svakoj.

Puno je još posla pred obje ekipe, Dinamo koliko god na trenutke izgledao rutinski i mirno ipak ne plijeni nekom velikom igrom ove sezone. No, kad treba, odradi posao, uzme i bod ako treba i održi distancu. Hajduku pak ostaje ne baš pretjerano vrijedan bod i dojam da može biti ravnopravan, ali od dojma se u ovom trenutku sezone ne može živjeti. 

FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL