Kovačević i Boban bili su u pravu - kvaliteta nikada nije bila upitna, trebalo je samo vremena

Teško se sjetiti kada se netko onako poigravao s Hajdukom na Poljudu kao Dinamo u prvih 20-ak minuta u nedjelju. Bio je to dvoboj drugoplasiranog i vodećeg, ali u tim trenucima ništa to nije otkrivalo - i individualno i momčadski i samopouzdanjem i idejom Dinamo je bio za klasu-dvije iznad svog domaćina.

U Dinamovoj momčadi jednostavno nije bilo slabe karike, od obrane do napada, sve je funkcioniralo. Mario Kovačević postavio je igru logično, a igrači su slijedili dogovoreno. U potpunosti je nadmudrio Gonzala Garciju, pročitao igru Splićana i da je Dinamo zadržao ozbiljnost u trenucima kada je potpuno dominirao te da nije bilo nepotrebnog kompliciranja i zaigranosti, tko zna koliko bi Hajduk teško stradao.

No to je nešto na što je teško utjecati, igrači nisu strojevi i ponese ih ponekad osjećaj nadmoći. Nisu svi Bayern da kada nanjuše krv dotuku protivnika u potpunosti. Mogao je Dinamo to i skupo platiti, u onom jedinom razdoblju kada je Hajduk bio bolji, nakon pogotka Pukštasa za 1:2, imao je Hajdukov Amerikanac još jednu fantastičnu priliku gdje su ga centimetri dijelili od pogotka i da je to ušlo, bilo bi svega.

Ili možda ipak ne bi. Imao bi Hajduk taj zamah i do kraja prvog dijela Dinamo bi trebao izdržati, međutim nakon resetiranja u svlačionici, u drugom poluvremenu Modri bi ipak vjerojatno odradili posao kako žele. Imao je Hajduk priliku za reset na odmoru, ali u drugom dijelu Dinamo je u potpunosti kontrolirao situaciju na travnjaku i nije niti u jednom trenutku doveo pod znak pitanja pobjedu.

Ipak je trebalo vremena

Koliko li je samo kritika bila nakon nekih poraza, opravdanih i neopravdanih, međutim u Maksimiru nije bilo panike niti u jednom trenutku. Kovačević i Zvonimir Boban uporno su tvrdili kako je sve to proces, momčad je nova i treba vremena. Na kraju se potvrdilo, kao što bi bilo i logično, da ljudi jednostavno znaju puno više o nogometu od svih nas i da su bili potpuno u pravu.

Osijek i Rijeka Modrima praktički nisu zapucali na gol, Varaždin su riješili blitzkriegom u drugom poluvremenu i nanijeli mu težak posao, s Hajdukom su se poigravali i sve je to potvrda tog procesa. Ljetos u Dinamo nisu došli neki bezveznjaci već pojačanja što se sada i vidi. Trebalo je posložiti ogroman broj novih igrača, praktički cijelu momčad, trebalo je kreirati igru ispočetka, stvoriti kemiju što je posebno teško, a Split je potvrda kako je sve to uspješno odrađeno i da je Dinamo danas tamo gdje ga Kovačević želi vidjeti.

Kada u sredini terena ima igrače kvalitete i nogometnog IQ-a poput Mišića, Zajca ili Bennacera ili Stojkovićeve dinamičnosti i talenta, sve je lakše, a u SuperSport HNL-u nitko im ne može parirati. Tako su Modri u Splitu sjajno čitali igru i kažnjavali Hajdukove probleme i u sredini terena i u posljednjoj liniji što u konačnici i ne treba čuditi kada se vidi tko je išao na koga i kakve su karakteristike, vrline i mane tih igrača.

Statistika na strani Dinama, ali dojam još više

Dinamo je imao više udaraca na gol, više udaraca u okvir gola, više velikih prilika i ono što je nekada bilo gotovo nemoguće - više prekršaja u odnosu na Hajduk. Splićanima je nedostajalo agresivnosti, ali to se može povezati i uz srijedu kada su u nevjerojatnom dvoboju poraženi od Rijeke u četvrtfinalu SuperSport Hrvatskog kupa. Moralo je to ostaviti traga na igračima i Dinamo je uz svu svoju kvalitetu bio i svježiji.

Tu je dodatno pojačavao dojam, bolje pokrivao teren i Hajduku je prepuštao vrlo malo toga. Kada god su Modri dolazili pred kazneni prostor Hajduka osjećala se panika kod domaćina i uz malo brži protok lopte u nekim trenucima, mogli su stvoriti još više prilika i u konačnici i znatno uvjerljivije slaviti.

Sukus svega je da je Dinamo jednostavno kvalitetniji. I na početku sezone bio je kadrom najkvalitetnija momčad u ligi, ali trebalo je odraditi kompletan proces da takav postane i kao momčad. Sada je tu, a pobjedom u Splitu stavio je obje ruke na trofej prvaka.