Lud, zbunjen, nenormalan: Što se događa u dva najveća hrvatska kluba?

Nije neka velika mudrost reći da većina ljudi u sebi ima elemente mazohističkog ponašanja, ali vjerojatno su navijači jedna od skupina koje najčešće takvu vrstu ponašanja ispoljavaju. Nepomireni s realnošću, vječno u međuprostoru između sna ili jave, kontinuirano iz utakmice u utakmicu ili sezone u sezonu, ispoljavaju nadu za koju u većini slučajeva znaju da nije realna.

Dinamo je prošle dvije sezone ostvario fenomenalne europske rezultate, prezimio u Europi nakon pola stoljeća, došao na korak, koju minutu, do prezimljavanja u Ligi prvaka i uspio sve uništiti ili izbrisati za samo nekoliko dana. Nije ovo plaćeni PR oglas za sljedeće radno mjesto Nenada Bjelice, ali doista je nevjerojatno da jedan nogometni klub otpusti trenera ili ga se olako riješi zbog nekih "sitnih nesporazuma".

Jasno je da to nije bio pravi ili dovoljan razlog, ali nevjerojatno je da se, nakon svih afera i problema u klubu, preko noći krenulo s nevjerojatnom količinom transparentnosti i nepopustljivosti te je jedan doista nesporazum, oko financija koje definitivno ne bi utjecale na opstojnost kluba, bio granica preko koje se ne može prijeći.

Istovremeno, ta granica nije prijeđena povratkom Zorana Mamića na mjesto sportskog direktora kluba, a posljedično, nakon očigledno novog „nesporazuma“ s Igorom Jovičevićem, na mjesto glavnog trenera momčadi. Prije svega, važno je reći da ne nastupamo kao državno odvjetništvo ili sud, ali neupitna činjenica je kako je Zoran Mamić nepravomoćno osuđen po optužnici koja ga je teretila za izvlačenje novca iz Dinama i nanošenje štete državnom proračunu zbog neobračunatog poreza i prireza.

Važno je reći kako Zoran Mamić ima nepravomoćnu presudu i postoji mogućnost da viša sudska instanca poništi tu presudu. To uopće nije sporno i jasno je da svaki građanin Republike Hrvatske, kako god se zvao i otkud god dolazio, ima pravo na pravično i pošteno suđenje i samim time pošteni tretman. Ipak, postoji nešto što se zove moralna odgovornost, kao i nešto što se zove granica dobrog ukusa, a to nije propisano niti jednim zakonom, pravilnikom ili statutom.

Prilično je jasna rezignacija navijača Dinama koji su se teško pomirili s činjenicom da iz kluba burno odlazi dosadašnji glavni trener, a da njegovo mjesto trenutno drži osoba koja je nepravomoćno osuđena da je oštetila taj isti klub. Prilično je teško odrediti što je gore – činjenica da je uprava kluba smatrala takav potez pozitivnim ili što se svi silno čude što navijači nisu oduševljeni takvim potezima.

No, „to je tako u Dinamu“, reći će mnogi zlonamjerno, koji sugeriraju kako je svaki potez Uprave, bio dobar ili loš, jednoglasno podržan od strane svih navijača Dinama. Malo niže, na jugu Hrvatske, u drugom najvećem gradu nemaju nužno takve probleme, ali imaju dovoljno svojih. Nevjerojatna opsesija Hajduka da učini Papu poniznim zbog manjka prosvjećenosti dovela ih je do novog poteza koji ponovno slabi klub, a ne čini ga nikako jačim.

Premda je Hajduk svladao Dinamo, svjestan kako neće uspjeti biti drugi u HT Prvoj ligi i pokušati osigurati Ligu prvaka kroz kvalifikacije, predsjednik kluba Marin Brbić podnio je ostavku nakon godine dana što je bio na toj funkciji. Razlog je činjenica da Hajduk nije ostvario željeno drugo mjesto i samim time, nije ispunio svoje obećanje i moralna je odgovornost da napusti klub kada se za to steknu uvjeti.

Prije svega, ta odluka je problematična iz više razloga. Prvo, Hajduk je posljednji put drugo mjesto u HNL-u osvojio u sezoni 2011/12. Dakle, s kojim to točno pokrićem predsjednik Brbić obećava nešto što nije niti sam uspio ostvariti u prvom mandatu (bio je predsjednik od 2012. do 2016. godine), a zna se da u posljednje vrijeme još dvije momčadi, uz Dinamo jako dobro financijski i igrači stoje.

Drugo, što točno označava to mitsko drugo mjesto osim puke činjenice da ćete igrati kvalifikacije za Ligu prvaka s momčadima koje su višestruko kvalitetnije od vas i taj ždrijeb je nemjerljivo teži od onog koji prolazi prvak zemlje. Ne može se s jedne strane ponavljati kako je cilj Hajduka uvijek prvo mjesto u državi, a onda s druge strane ponavljati kako odlazite ako ne ostvarite zacrtano drugo mjesto.

Treće, s obzirom na to da Hajduk ima izbore kojima teže mnoge druge momčadi u Hrvatskoj i koji doista jesu oblik direktnog odlučivanja, što je točno ponuđeno u tom programu kada je izabran? Je li se stvarno može očekivati neki ozbiljniji pristup ili dugoročna strategija ako se formira na bazi jedne sezone, koja je uz sve još bila prožeta koronavirusom i produžena do krajnjih granica?

Nažalost to su samo neka od pitanja na koja nećemo dobiti odgovore. Neshvatljivo je da se ciljevi postavljaju na taj način jer oni možda jesu prisutni u Manchester Cityju ili PSG-u ili Bayernu gdje je neosvajanje trofeja potpuni debakl, ali u Hajduku koji se nalazi u trenutnoj situaciji, takvo ograničavanje ne može biti realnost.

Ponovili smo to već sto puta, ponovit ćemo opet. Dva najveća hrvatska kluba žive u potpuno zatvorenoj čahuri, nesvjesni situacije oko sebe, nesvjesni važnosti koji imaju na hrvatski nogomet, na grad ili regiju iz koje dolaze. S jedne strane u Zagrebu već godinama traje rat s navijačima i to ne samo onim kako ih često zovemo najvatrenijima već i s običnim prosječnim gledateljima. Ironično, ali kao da se trude što više odmaknuti klub od navijača i što veći bijes navući na sebe.

S druge strane u Hajduku žele postići količinu čistoće i svetosti koju nažalost ne mogu pronaći niti kod svetaca. Žele uvesti neke standarde koji su apsolutno nerealni u životu jer u životu čovjek griješi, čovjeku ponekad izleti pokoja nesmotrena rečenica, ciljevi se ne ispune uvijek i savršenstvo ne postoji. Inzistiranje na nekim principima je pozitivno i apsolutno to treba pozdraviti i podržati, ali ustrajanje u svakoj sitnici ili gledanje svakog poteza kroz neke moralne naočale, dovodi do potpunog ludila.

Dva hrvatska kluba nažalost danas plove nekim čudnim morima, ne shvaćajući da se već godinama i desetljećima vrte u krug. Navijači s druge strane gledaju te kretnje i upadaju u hipnozu vjerujući da će ovoga puta biti bolje i drugačije. 

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL