Maksimir nema predivno novo ruho - Maksimir je gol!

Rođen sam u Zagrebu 1992. godine.

Otac mi je od prvog dana pod kožu usadio krv plave boje i za mene spasa nije bilo - srce je kucalo taktove maksimirskog sjevera.

Moj prvi pravi doticaj s Dinamovim stadionom doživio sam 2007. godine. S navršenih 15 godina s maksimirskog sjevera gledao sam kako Balaban promašuje nemoguće protiv njemačkog Werdera. Osim Balabanovih promašaja u sjećanju mi je ostao i taj očajni maksimirski stadion koji je sa svakog svog ugla vapio: “Srušite me, molim vas!”

Stolice su bile zaprljane, rastrgane, ograda potrgana, a velebni reflektori samo su dodatno kvarili vizuru tog nikad dovršenog projekta. Maksimirski stadion bio je jedno sablasno mjesto koje bi tek povremeno pjesma fantastičnih Bad Blue Boysa pretvarala u plavu bajku.

Problem Maksimira nije samo bila njegova estetska neprivlačnost. Modru priču narušavala je i sumorna atletska staza koja je na sebi imala više rupa nego obale Normandije nakon savezničkog iskrcavanja. Ta staza udaljavala je tribine od stadiona i smanjivala jačinu glasnica Dinamovih navijača tako da su gostujuće momčadi često nakon utakmice mogle odahnuti i reći: “Uff, dobro da nam njihovi navijači nisu bili bliže!”

Tribine ne samo da nisu bile dovoljno blizu terenu, nego su bile i odvojene. Nadvikivanje navijača sa sjevera, istoka i zapada često bi se zagubilo u zagrebačkoj noći, a oni kratkovidni trebali su nositi dalekozore i teleskope kako bi uopće mogli prepoznati igrača na terenu.

Maksimir je bio najgori stadion u Europi.

ZAŠTO ZAGREB NEMA LIJEP STADION?

Pomirio sam se s tom činjenicom odmah kao mali. Gledajući Old Trafford, Camp Nou, Velodrome, San Siro poprilično mi je brzo postalo jasno da je Dinamov stadion milijun godina iza takvih zdanja i kako naša mala, siromašna Hrvatska vjerojatno nikada neće dobiti stadion takvog nivoa.

No onda sam, prilikom jednog gostovanja hrvatske reprezentacije u Makedoniji, na televiziji vidio nogometni stadion u Skoplju i ostao šokiran! U glavnom gradu Makedonije stajalo je velebno, prekrasno izdanje stadiona zatvorenog tipa, bez atletske staze i sa svim natkrivenim tribinama!

Renovacija od 60 milijuna eura.

32 tisuće mjesta.

U Makedoniji…

Apsolutna nogometna poslastica za reprezentaciju koja, uz sve dužno poštovanje divnim Makedoncima, nogometno Hrvatima ne može parirati ni na videoigri.

Pa kako to Makedonci mogu imati moderan stadion, a mi ne možemo?

“Ali dobro, to je sigurno slučajno. Posrećilo im se. Došao neki tajkunčić sa strane i hop, eto Makedoncima stadiona!”, tješio sam se tih godina.

Par godina kasnije, točnije 2022. godine, palim tv i na ekranu finale Konferencijske lige.

U ALBANIJI!

Albaniji?!

Mora da se šalite?

“Pa u Zagrebu i dalje stoji oronulo maksimirsko ruglo, dodatno osakaćeno nakon potresa tako da je istočna tribina u potpunosti neupotrebljiva! Kako je moguće da u Albaniji postoji stadion koji zadovoljava uvjete održavanja europskog finala?!”

Kad me tad nije šlagiralo, vjerojatno neće nikada.

Na TV-u je pred mojim očima stajao stadion u Tirani, jedan od najljepših stadiona koje sam ikada vidio! Crven, moderan stadion s popratnim tornjem uklopljenim u konstrukciju stadiona u kojem se nalazio hotel, uredi i mnogi popratni sadržaji.

Apsolutna ludnica od stadiona!

22 tisuće mjesta.

Zatvorenog tipa, natkrivene sve tribine, bez atletske staze.

Stadion za prste polizati.

Mljac, mljac.

Cijena? 85 milijuna eura.

Sada se više nisam mogao nikako utješiti.

Ako može Makedonija, ako može Albanija, pa valjda može i zemlja koja je triput osvajala medalje na Svjetskim prvenstvima!

Sol na ranu u međuvremenu su bacile i Budimpešta, Bratislava, a o stadionima u Austriji i Sloveniji ne treba ni trošiti riječi.

Zagreb je trebao novi stadion.

Ne danas, ne sutra, nego jučer!

Svi duhovi najbližih, svi djedovi pedesetih, svi očevi sedamdesetih, svi dječaci devedesetih, svi novorođeni dvijetisućitih, zaslužili su mjesto za sebe.

Stadion sa zatvorenim tribinama, na kojima se neće smrzavati.

Stadion s krovom, na kojem neće kisnuti.

Stadion uz teren, na kojem će uživati.

GRAD GRADI GRADU NAJLJEPŠU FASADU

O kako sam samo sretan bio kad se konačno pronašlo rješenje i krenulo u realizaciju izgradnje novog Maksimira.

Prvo će Zagreb dobiti manji stadion u Kranjčevićevoj, a onda i veći na staroj adresi.

Može li bolje od toga?

Konačno će nogomet u Hrvatskoj otići na razinu više!

Vijest je to koja je trebala veseliti svakog hrvatskog sportskog zaljubljenika, baš kao što je i mene veselila izgradnja stadiona u Puli i Dugopolju te izgradnja Opus Arene u Osijeku.

Još sam se više razveselio kad sam vidio izgled stadiona u Kranjčevićevoj. Malen, estetski lijep stadion s 11 tisuća mjesta.

Natkriven, dovoljno zatvoren da se zadrži akustika tribina i naravno redovi tribina odmah uz teren.

Predivno, bravo!

Cijena 45 milijuna eura. Fino.

Komentari ljudi?

Velikom većinom pozitivni.

Postoje upitnici oko toga je li se stadion trebao raditi na istoj lokaciji, ali što se izgleda stadiona i njegove funkcionalnosti tiče, prigovora praktički nije ni bilo.

Nakon odlično odrađenog posla s Kranjčevićevom, sve je bilo spremno za završni dodir. Posljednju glazuru zagrebačke metropole.

Nakon stadiona u Kranjčevićevoj, gradonačelnik Tomašević trebao je samo staviti šlag na tortu, zvijezdu na vrh božićnog drvca i Zagrebu podariti spektakularno izdanje novog Maksimira.

Novog Maksimira kojeg su čekali svi naši djedovi i njihovi očevi. Maksimira kojeg se više nećemo sramiti i stadiona na koji ćemo moći voditi naše bake, majke i kćeri bez straha da će im nogomet zgaditi.

Ooo kako smo se samo razočarali…

MAKSIMIRSKO NOVO RUHO

Jučer je pred novinare stala grupa ljudi predvođena gradonačelnikom Tomaševićem i predsjednikom Dinama Zvonimirom Bobanom te nam pružila hrvatsku inačicu priče “Carevog novog ruha”.

Pred uzvanike su Kralj Tomislav i knez Zvonimir stavili slike novog izgleda Dinamovog Maksimira i iako je brojna publika na slikama vidjela novo maksimirsko ruglo, knez Zvonimir je prozborio: “Nešto sam stadiona obišao u životu, ovo je iznimna i moćna struktura. Kad će sve momčadi dolaziti ovdje, imat će veliki respekt i strahopoštovanje.”

Uzvanici su se među sobom pogledali. U potpunosti začuđeni.

Na slikama je stajao betonski stadion, šuplji od švicarskog sira. Njegova struktura djelovala je sve samo ne moćno. Odmah je lako bilo za vidjeti da će na tom stadionu svaki malo jači vjetar navijačima stvarati probleme, a mnogi su bili uvjereni kako na njemu neće biti zaštićeni ni od kiše, ni od snijega.

Nakon kneza Zvonimira, ustao je kralj Tomislav i ponosno zagrmio: “Radili smo natječaj kako bismo dobili jedinstven stadion. Kad ga vidiš, da možeš reći: 'To je Dinamo, to je Zagreb.' Da nema ništa slično na svijetu.”

I uistinu, uzvanici nikada nisu vidjeli ovakvu arhitekturu!

Opet su se međusobno pogledali i dalje u čudu, ali taman spremni povjerovati u riječi njihova kralja i kneza da se u tom času nije javio glas svakog zagrebačkog djeteta:

“Ali tata, stadion je gol!”

I zaista, stadion je bio kompletno gol!

Bio je gotovo replika stadiona koji je godinama sramotio Zagreb, Hrvatsku i Dinamo diljem Europe i svijeta.

Nije tu bilo nikakvog čarobnog carevog ruha, nikakvog velebnog zdanja, iznimne i moćne strukture. Nije bilo ni modernog izgleda, ni plave boje, ni zatvorenih tribina, pa čak ni snažne akustike…

Pred uzvanicima su stajale slike golog, hladnog, tužnog Maksimira.

Obična nakupina bezličnog betona, probušena rupama sa svih strana.

Narod više nije mogao biti prevaren.

Stadion je bio totalni promašaj!

SVIĐA IM SE, NE SVIĐA IM SE, NE SVIĐA IM SE, NE SVIĐA IM SE, NE SVIĐA IM SE…

Mogao se ovaj niz nastaviti i puno duže, ali shvaćate poruku.

Nakon predstavljanja stadiona u hrvatskim su medijima izašle brojne ankete i ne mogu se sjetiti kada sam vidio toliku količinu istomišljenika.

Ankete se obično postavljaju kada postoje oprečna mišljenja, pa se jedna strana kasnije hvali kako je u pravu, ako joj jezičac na vagi pokaže da je skupila jedan glas ili samo jedan posto više.

Ankete oko novog Maksimira bile su poražavajuće!

Oko 80 posto ljudi nije zadovoljno novim stadionom!

Ej čovječe, 80 posto ljudi među nekoliko tisuća anketiranih ne može smisliti novi stadion!

Neki ističu estetiku, nekima se ne sviđa otvorenost tribina, drugima nedostaje plave boje, ali svima je zajedničko jedno: “Ovakav stadion u Zagrebu ne smije se graditi!”

Koliko smo samo godina čekali da Zagreb i Hrvatska dobiju stadion na koji će ponosno istrčati Dinamo i hrvatska reprezentacija, da konačno maknemo taj opravdani nadimak najružnijeg stadiona u Europi i da s ponosom možemo naše prijatelje iz drugih zemalja odvesti na novo zdanje…

I sada dobijemo ovo?

Neki su u tuzi prozborili: “Ne treba nam novi stadion, stavite samo krov na stari i to je to!”

Drugi su se još tužnije našalili: “Bar smo zadržali tradiciju najružnijeg stadiona!”

Na internetu su osvanule i šaljive slike maksimirskog novog stadiona gdje ga mnogi uspoređuju s otvorenom kartonskom kutijom, a neki su ga u videima uspjeli i složiti od kartona.

ZAŠTO, OD SVIH STADIONA, BAŠ TAJ STADION?

Ono što je najviše pogodilo navijače Dinama jest činjenica da su odbijeni projekti, koje je komisija izabrala na drugom, trećem, četvrtom i petom mjestu, svi redom bolji od ovog izabranog.

Ono što je mene najviše pogodilo je stav gradonačelnika Tomaševića i predsjednika Bobana koji su i nakon katastrofalnih reakcija ljudi na stadion i dalje u svojim izjavama gotovo svojim životom branili svoju odluku i ostali stava kako je ovo idealan novi stadion za Zagreb.

Ja sam, baš kao vjerojatno i većina vas, očekivao da ću nakon svega dobiti konkretne argumente zašto baš taj stadion? Što je to toliko posebno vidjela deveteročlana komisija u njemu?

Je li bio jeftiniji od drugih? Nemamo novca za drugačiji tip stadiona? U redu, u potpunosti bih prihvatio taj argument. Iako njegova cijena od 200+ milijuna eura ne zvuči kao da se na njemu štedjelo.

Dobivamo li uz ovaj stadion više parkirnih mjesta, moguće popratne sadržaje: igraonice za djecu, dućane, rekreacijske dvorane, bazene?

Htio sam čuti argument koji bi pobio 80 posto hrvatske populacije koja se rugala njihovu izboru. “Dajte nam nešto da i mi vidimo carevo novo ruho!” Ali nismo dobili apsolutno ništa…

“Neki kažu da djeluje hladno, a isto tako mi možemo reći da je fora, ovisi kako ga tko doživljava”, knez Zvonimir nastavio je po svome. Iako mu je 80% uzvanika poručilo da je gol on je samo nastavio tući praznu slamu.

Njegov izbor bio je odličan.

Njegov izbor bio je najbolji.

Novom stadionu ništa nije nedostajalo.

Pa čak ni prepoznatljive plave boje u njegovoj konstrukciji.

“Plavu boju možemo dobiti plavim sjedalicama ili plavom rasvjetom”, nastavio je suvereno knez Zvonimir.

Ooo kakav melem za uši za sve Dinamovce!

Kakvo rješenje svih problema!

Heureka, upalite samo svjetla dobri ljudi!

HRVATSKA I ZAGREB ZASLUŽUJU BOLJE

Ukratko, kneza Zvonimira nije bilo briga za tuđe mišljenje.

I to je u redu.

Ako želite ujutro, baš kao kralj, goli prošetati glavnom zagrebačkom ulicom imate potpuno pravo na to da vas baš bude briga što će tko o vama misliti. Vjerojatno će vas svi smatrati ludim, a možete i prekršajno odgovarati, ali kako god bilo, naštetit ćete samo i isključivo sebi.

Ako gradite stadion za milijune ljudi, za nekoliko generacija, kao spomenik sportu glavnom gradu države onda ne biste smjeli ignorirati tuđe mišljenje - pogotovo kada je ovako mnogobrojno! Time štetite svima.

I to nije u redu.

Nas 80 posto, koji se protivimo ovakvom izgledu stadiona, očito je na tragu nečega.

Nije to stvar našeg ukusa, nečijih afiniteta.

Riječ je o pogrešci.

Riječ je o stadionu kakav Zagreb ne zaslužuje.

Zato vas molim, kralju Tomislave i kneže Zvonimire, skinite ružičaste naočale. Prihvatite kritiku i pogrešku ispravite.

Pogledajte se u ogledalo i zapitajte: Je li ovo stadion po kojem želite da vas pamte?

Nemojte da se vaša i naša djeca opet godinama smrzavaju na Maksimiru i srame njegovog izgleda.

Nemojte da opet budemo predmet ruganja unutar i izvan granica Lijepe Naše. Zagreb zaslužuje bolje, Dinamo zaslužuje bolje.

Reprezentacija nam je dala toliko puno, a vi joj ovako vraćate?

Hoće li se opet novi Modrići, Perišići i Mandžukići morati sramiti na svom Maksimiru?

Razmislite o budućnosti i ne dozvolite da ponovimo iste greške.

Ne dopustite da budemo sportska velesila koja svojim sportašima ne pruža najbolje.

I kvragu, poslušajte puls naroda.

Narod ipak nekad zna najbolje…