Nije sve tako sivo

No, bez obzira što je konačan ishod bio isti kao i na gotovo svim ovosezonskim utakmicama "na strani" (iznimka je tek 1:1 protiv Croatije iz Sesveta u Kranjčevićevoj), dojam koji su protiv Slaven Belupa ostavili igrači Srećka Lušića daje nadu da će se i nebesko-plavima konačno negdje "otvoriti". Za razliku od prošlotjednog gostovanja u Splitu, gdje su utakmicu izgubili i prije nego što su izašli na teren, Vinkovčani su u Podravini odigrali mušku i borbenu utakmicu, nakon koje svatko svakoga može pogledati u oči i reći: "Napravili smo sve što smo mogli.". Zašto to "sve" na kraju ipak nije bilo dosta za osvajanje, dojma smo, potpuno zasluženog boda postoji više razloga...

Naravno, kao prvi se nameće sudac Jurica Mihalj, čiji je u 90. minuti dosuđeni jedanaesterac omogućio Bojanu Vručini da se još jednom prometne u junaka koprivničke momčadi. No, označiti suca kao jedinog krivca za poraz - ma kako to bilo primamljivo i, ruku na srce, u većini slučajeva najjednostavnije - bilo bi pogrešno. Nema sumnje, arbitar iz Velike Mlake svirao je penal koji u istim okolnostima na drugoj strani ne bi ni u snu, no Vinkovčani se prije svega moraju zapitati kako su došli u situaciju da cijelo drugo poluvrijeme budu sabijeni u vlastiti šesnaesterac. I to nakon vrlo dobro odigranih prvih 45 minuta, u kojima su bili puno bliže pogotku od svojih domaćina.

Zaraditi crveni karton na način kojim je to "pošlo za rukom" Borisu Leutaru bilo bi jako neozbiljno i u nekoj županijskoj ligi, a posebno je neshvatljivo kad se to dogodi prekaljenom profesionalcu, k tome još i kapetanu momčadi. Pa, ako bi ovakav potez jednog igrača nekako još mogli i razumjeti, Vinkovčani si nikako nisu smjeli dozvoliti kolektivno naganjanje suca Mihalja, zbog kojeg su mirne duše mogli "popiti" još koji crveni karton i dodatno si zagorčati situaciju.

A ona u ovom trenutku, bez obzira što je iza prvoligaša s Bosuta niz od četiri uzastopna poraza, i nije toliko siva kako bi neki mogli zaključiti. Realno, još kad je uoči prvenstva bio objavljen raspored odigravanja prvenstva bilo je jasno da će ovo razdoblje nebesko-plavima biti najteže prebroditi. Gostovanja u Varaždinu, Splitu i Koprivnici, te domaći ogled s vrlo dobrim Zagrebom i u projekciji su nudili bodove na "kapaljku", tako da su se za pad vinkovačke momčadi s trećeg na deseto mjesto svi u klubu na neki način i pripremili.

I što sad? Ništa, vrijeme je za novi uzlet i početak nove bodovne berbe. Prva prilika je već u nedjelju, kada na stadion pokraj Bosuta stiže najveći rival Osijek. Nema sumnje da ništa ne bi pristalicama nebesko-plavih tako dobro "leglo" kao pobjeda nad preporođenim Steinbrücknerovim "dječjim vrtićem". Naravno, prije toga treba odraditi susret s Oriolikom u osmini finala Kupa. Zapravo, ne treba ga "odraditi", nego treba odigrati utakmicu s maksimalnim angažmanom, kako se ne bi dogodilo nešto što bi Vinkovčanima u ovom trenutku najmanje trebalo. O tome bi im, uostalom, nešto mogli reći i Osječani, koji su u šesnaestini finala "slomili zube" na Zagori iz Unešića...