Ovo nije 'all in', na jaki Hajduk tek se trebamo naviknuti

"Mogu razumjeti da nas ne vole, da nam se rugaju, nekad čak i s pravom jer im damo povoda. Ali, onda dođe faza da te žale. Moj je dojam da bi nam cijela Hrvatska dala taj trofej da više prestanemo kmečati i plakati", kazao je na svom "ustoličenju", krajem listopada 2020.

Kad je Jakobušić to kazao, vjerujem da je iskreno i mislio tako. Hajduk je u tom trenutku bio na dnu - obezglavljen klub preskupe i preloše ekipe koja je sjedila na petom mjestu tablice, miljama udaljena od Europe, bodovno bliže devetom mjestu i razigravanju za ostanak, s realno podkapacitiranim Harijem Vukasom na klupi, na koju je ionako došao iznenada, s mjesta pomoćnika nakon odlaska Igora Tudora u Juventus.

Još važnije od svega, energija oko kluba bila je puna crnila i defetizma. Marin Brbić prije toga je najavio drugo mjesto i "napumpao" je budžet, ali je polusezona s Tudorom bila fijasko, kao i dolazak dvojca Stanić-Kepčija na sportske rukovodeće pozicije u klubu, a da za to nisu imali dovoljno iskustva (Stanić) ili one pozitivne "ludosti" i energije (Kepčija). Bilo je tu i problema s kadrom koji je bio nedostatan, kao i s određenom menadžerskom agencijom koja je držala projekt kluba Nejašmića te kapetana i najboljeg igrača Caktaša.

Jakobušić je polako to počeo čistiti, preskočimo sad kronologiju, u procesu je i griješio, nekad izgledao kao populist, blefer i kockar, ali se ipak čini da je uspio u naumu da se Hajduka poštuje, da je Hajduk opet dobar i na ponos svih navijača.

"Od Kalinića do Kalinića", započeo je Jakobušić svoju posljednju "pressicu", u trenutku najveće euforije jer je u Hajduk koji se bori za titulu prvaka stigao Nikola Kalinić, dojučerašnji član niza klubova liga Petice.

Kao da je zaokružio jedan ciklus, od nikad niže točke do najviše točke u dugo vremena, ali ono što još više ulijeva nadu i ponos navijačima Hajduka jest činjenica da se čini da je sve samo krenulo, da Majstor s mora tek počinje ispunjavati svoj potencijal i sličiti na klub kakav bi trebao biti.

Jer ovakav Hajduk, s nizom zvijezda i lokalnih heroja u momčadi, jakih imena s europskim iskustvom, nekoliko mladih dragulja, višečlanom upravom, trenerom i SD-om s renomeom kojima se vjeruje, rekordnim brojem članova i u igri za oba trofeja - još ništa nije napravio.

I to iznova ponavljaju Jakobušić, Nikoličius, Dambrauskas, Livaja i svi ostali - Hajduk je u ovom trenutku na tablici treći, igra tek u polufinalu Kupa, a u Europi je pod "vladavinom" Livaje i ove garniture doživio sramotu protiv Tobola.

Pa ipak, nešto se promijenilo i osjeti se to u zraku. Ne samo u Splitu koji trese euforija. Možda bi tek bila jedna u nizu euforija bez pokrića koje su počinjale i trajale "do Vele Gospe", ovaj put se vidi da za to postoji razlog i temelj.

A vidi se u reakcijama druge strane. Da ne postoji prijetnja s juga, odavna bi se prodao Oršić, ne bi se radili navijački proglasi o "napumpanoj euforiji oko Livaje i novom Titu Kiriginu". Tek letimičnim preletom komentara Dinamovih navijača na društvenim mrežama, medija poslovično naklonjenih Dinamu, raznoraznih legendi, novinara, navijača i analitičara vidjet ćete da je Hajduk u prvom planu, ali ne po igri.

"All-in" strategija, jesu li se pare posudile od banaka, Bogdanovića ili Pripuza, propast ako se ne uzme naslov, bahatost iz Dalmacije, što je tko pjevao ili kako se obračunavao s izgrednicima nakon velikih pobjeda na Maksimiru i Rujevici - diskurs je to koji i dalje dominira oko Hajduka u mainstream medijima.

Nitko nije pitao odakle pare kad se vraćao Caktaš i dovodio Samuel Eduok za plaću sličnu Livajinoj i Krovinovićevoj, kad je 2019. povećan budžet i najavljen pohod na Ligu prvaka. Zašto se nisu postavljala ta pitanja? Jer Hajduk nije bio bitan, nije bio relevantan.

21 pogodak Livaje naravno da nitko ne može ignorirati, ali onda uz hvalospjeve najboljem igraču HNL-a uvijek ide jedan mali asterisk o broju penala koje je zabio, tj. o velikom broju penala koji su "dodijeljeni" Hajduku, a često će se propustiti činjenica da je velika većina tih penala dosuđena tek nakon VAR provjere, dakle da nema VAR-a, propustilo bi se i "pojeo vuk magare".

Zato je Jakobušić na konferenciji za medije povodom predstavljanja Nikole Kalinića izrekao jednu mnogo važniju stvar, i to nakon što je očito spoznao da nitko baš ne bi "dao" trofej Hajduku nakon što su vidjeli tek naznake koliko moćan može biti.

"Kada ideš na trofej onda takve igrače dovodiš. Nema trofej s Hajdukom, nemam ni ja. Ako se ne znamo ponašati kada smo prvi, ne znaju ni naši konkurenti kada je Hajduk prvi", rekao je kad je shvatio: na jaki Hajduk trebat ćemo se svi navikavati.

I tu zapravo leži Hajdukov paradoks, sadašnje vodstvo Hajduka zasad mudro koristi, a moglo bi još i više, tu silnu emociju koja je samo potencirana sa 16 i pol godina suše.

Dugogodišnja patnja Hajduka zapravo je velika prilika i skriveni blagoslov jer vjera i nada koja se probudila pogoni neke stvari koje novac ne može. Ne, Hajduk nije išao "all in", financijsku konstrukciju ove jake ekipe već su razložili i potvrdili neki mnogo jači mediji.

Ono što Hajduk može, a ostali u Hrvatskoj i ne baš jest vratiti Livaju, Lovru i Nikolu Kalinića, možda čak i Ivana Perišića iz mnogo jačih i bogatijih klubova natrag u Split na velikom popustu samo zbog tog jednog obećanja - da će Hajduku vratiti titulu, opet ga učiniti velikim i ostati zapisani kao besmrtnici u povijesti.

"Vrijedi samo ako si na onom zidu tamo", pokazao je Danijel Subašić na jug Poljuda gdje su zapisane godine trofeja, i u jednoj rečenici otkrio motivaciju svih velikih imena u ovom novom Hajduku.

Ali da Hajduk nije bio tako jadan, ponižavan iznutra i izvana svih ovih godina, da je osvojio tu poneki naslov i igrao poneku skupinu Europe, kakva bi onda tim ljudima bila motivacija za povratak?

Pogledajmo, primjerice, momke koji su otišli iz Dinama, napravili neke europske karijere, ali u međuvremenu pali u drugi plan godinama ili ozljedama. Da Marko Pjaca i Milan Badelj kao pravi zagrebački dečki nisu nikad ništa napravili s Dinamom i da postoji mogućnost da će baš oni biti ti koji će vratiti naslov na Maksimir nakon dugo godina, možda bi već bili natrag u modrom dresu.

S druge strane, da su Livaja i Kalinići osvojili po tri-četiri komada od svake titule u Hajduku i prije afirmacije u Europi, sigurno se ne bi vraćali pomoći.

I tu zapravo leži najveći izazov za ovo i buduća vodstva Hajduka. Ako zaista Hajduk vrate tamo gdje mu je mjesto i ispune sav potencijal, kako ostati velik, gladan i zavesti svoju dominaciju?

Jer potencijal je ogroman: što ako Hajduk obnovi stadion, vrati vrijednu nekretninu Starog placa u svoje ruke, dokapitalizira se i potpuno makne iz gradskih ruku, vrati i Perišića, uzme naslov-dva, krene ulaziti u skupine Europe i svoje eksponate iz omladinske škole krene prodavati još većoj cijeni?

I dalje je sve ovo samo san i želja, ali donedavno je bio pusti sanak da se rame uz rame bori s Dinamom koji usput igra utakmice protiv West Hama i Seville. Svi smo skupa navikli da je Hajduk jadan, da ga se ponižava i pljuje, što zbog unutarnjih, što zbog vanjskih razloga.

Sad se polako moramo svi zajedno navikavati na jaki Hajduk, na Hajduk koji izaziva kod jednih poštovanje, kod drugih strah, a zajedno strahopoštovanje. No, Hajduk je tek krenuo putem na kojem je zapravo odavno i morao biti, ovo nije "all in", već tek početak duge ceste na kraju će se zaista obistiniti ona Ivićeva da će se "zatvarati prozori od straha kad bude dolazio Hajduk." 

FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL