Potpuna transformacija u svega nekoliko dana

Potpuna transformacija na obje strane u svega nekoliko dana. Dinamo je odigrao prilično loše u prvenstvenom dvoboju u Splitu za razliku od Kup susreta u kojem je izgledao solidno i kontrolirao stanje na terenu. Hajduik je bio upravo suprotan, u Kupu očajan, u prvenstvu vrlo dobar.

Nema nikakve dvojbe da je Dinamo individualno bolji i da ima kvalitetnije pojedince, ali u ovom susretu pobijedila je momčad, pobijedili su želja i volja koji su bili izraženiji kod Splićana.

Zoran Mamić nakon susreta ustvrdio je kako Dinamo nema igrača izuzev Marka Roga koji bi bio agresivniji i znao odgovoriti na Hajdukov presing. Zar je Rog stvarno jedini igrač u Dinamu koji je sposoban prerovati teren, zatvarati protivnika i pritiskati ga dok je u posjedu? Sve je stvar u volji i želji, a dobar dio Dinamovih igrača pokazivao je relativnu želju kada je bila u pitanju igra prema naprijed, ali defenziva ih nije toliko zanimala.

Hajduk je raširio teren i nebrojeno puta izlazio u kontranapade nakon što je ispadalo nekoliko gostujućih igrača. Nije bilo kvalitetnog pokrivanja prostora ako se već nije konkretnije ulazilo u duel i iz aviona je bilo vidljivo koliko su u Dinamu pogriješili kada nisu doveli kvalitetnog zadnjeg veznog nakon što je bilo poznato da je Ademi izgubljen na dugačko vrijeme.

Ademi je bio taj koji je pokrivao i trčao za dvojicu, zatvarao prostor i koridore za protivnički napad, ulazio bez straha u dvoboje i odrađivao taj obrambeni dio gotovo savršeno. Ovo sada što u Dinamu rade i pokušavaju je čista improvizacija i guranje na tu poziciju igrača koji u biti s njom i nemaju previše veze. Pronaći igrača Ademijeve kvalitete nije lako, no možeš barem zakrpati tu poziciju s igračem poput Jeffersona kojem je to prirodna pozicija. Jefferson možda nema tu klasu, ali odrađuje ogroman posao i puno je korisniji nego što su to Dinamu korisni njegovi "kreativni defanzivni vezni".

U Kupu su Modri do pobjede došli na indisponiran nastup Hajduka, ali i na klasu Pjace i Soudanija. Obojica su previše nedostajali u ovom dvoboju, nedostajao je i Sigali koji je puno sigurniji od Taravela. Koliko god se pričalo da Dinamo ima širinu i kvalitetu, oduzmite mu tih nekoliko klasnih individualaca i to je momčad koja niti u HNL-u ne prolazi glatko.

Vezna linija koja je istrčala u ovom prvenstvenom dvoboju bila je osuđena na poraz. Mamić je iznenadio uvođenjem Šovšića koji je prilično neuvjerljiv u obrambenoj fazi, a niti u napadačkoj još uvijek nije potvrdio da je igrač za Dinamo. Machado je od dolaska promijenio toliko pozicija da se često gledajući utakmicu zapitate što i gdje igra. Ćorić je odličan u igri prema naprijed, ali mora još itekako popraviti igru u suprotnom smjeru. I normalno da takva postava ima velikih problema protiv agresivnog protivnika koji je spreman odigrati i presing.

Dinamovi igrači navikli su u HNL-u na igranje u laganom ritmu, posjed lopte poput Barcelone i mekaniji pristup. Tako je igrala Rijeka u Maksimiru i nije dobro prošla. Tako je igrao Hajduk u Kupu i nije dobro prošao. No čim su Splićani podignuli agresivnost i ginuli za svaku loptu, Dinamo nije imao rješenje.

Pokušali su Modri u jednom trenutku odigrati presing uz aut liniju na Hajdukovoj polovici, nastavilo se to na još nekoliko mjesta, ali domaćin je fantastično u tri-četiri dodavanja razbio taj Dinamov pokušaj i odjurio u kontru iz koje se izrodila prilika za Sušića. Nije to bio koordiniran i uigran presing već više stihijsko trčanje za loptom. S druge strane Hajduk je s organiziranijim presingom radio puno veće probleme Dinamu čiji su vezni igrači u tim trenucima bili statični i čekali loptu bez otvaranja. Naravno, domaćin ju je uzimao ili prekidao napad protivnika.

Burić je pogodio s uvođenjem Veleza u prvih 11, na taj način dobio je tehnički vrlo dobrog i pokretljivog igrača naprijed koji je odvlačio Dinamove braniče. I kada nije bio izravna prijetnja, otvarao je prostor što je posebno dobro koristio Sušić.

Kako je Dinamo u srijedu preko bokova bio konstantna prijetnja, tako je Hajduk isto radio u ovom susretu. Splićani su ispravno pretpostavili da će na bokovima ostajati dovoljno prostora jer i Musa i Stojanović znaju otići prema naprijed. Upravo u trenucima kada bi oni ostali visoko, Hajduk je bio najopasniji jer je znao iskoristiti taj prostor. U sredini je također bilo dovoljno prostora jer Dinamo nije imao kvalitetnog osigurača između veznjaka i posljednje linije gdje je nastajala velika rupa u koju su dobro ulazili Vlašić i Sušić.

Burićev veliki dobitak u ove dvije utakmice je Lorenco Šimić koji se pokazao kao vrlo dobro stopersko rješenje. U srijedu je imao nešto više problema protiv Soudanija, u ovom dvoboju vodio je bitku s Henriquezom koji je bio dosta pokretljiv, ali je imao problema s fizički jačim Šimićem.

S ovakvim pristupom Hajduk može napraviti puno, ali pitanje je može li i hoće li takve predstave ponavljati u budućnosti. Dinamo je motiv, veliki motiv, gledali smo puno puta Hajduk u tim susretima u vrlo dobrim izdanjima, a onda dođu manje utakmice i Splićani se muče. To je problem mentaliteta, događa se to i Dinamu prečesto. Jednostavno igrači ne idu u svakoj utakmici sto posto, ulaze kao favoriti i to iskoriste za labaviji nastup. Nekada im se to obije od glavu, nekada prođe, koliko god treneri bili alergični na takav nastup.

U svakom slučaju Hajduk je pokazao napredak u kratkom roku, ponajviše na voljnom planu, a Dinamo je shvatio da neće moći s mekanim pristupom i nastupom kao protiv donjeg doma hrvatskog nogometa. Kek je sigurno vidio i ponešto zapisao iz ovog dvoboja i neće napraviti pogrešku iz Maksimira. A samo su dva boda razlike...