Rijeka i Hajduk imaju za čim žaliti, Dinamo sa "sto mana" ima titulu u rukama

Već je tradicija da Dinamo izgleda dosta loše u drugom dijelu sezone što postaje sve očitije kako se sezona bliži kraju. Najbolji nogomet igra tamo negdje u rujnu i listopadu, dotad se manje-više priprema i uigrava, a kasnije kreće pad. Nijedan trener nije pronašao rješenje za to i nije uspio momčad podići na neku normalnu razinu. Pa tako ni Nikola Jurčević.

Ove sezone Dinamo je dobivao šamare kakve nije dobivao dugo, teško je stradao protiv Rijeke na Rujevici, nizao je poraze u Maksimiru, Lokomotiva ga je dvaput zaredom svladala, a prije toga nikada ga nije pobijedila i uz sve to Modri igraju loše. Kako je onda uopće moguće da su na vrhu i da imaju ključeve naslova prvaka u svojim rukama? Jednostavno, Hajduk i Rijeka nisu bili konstantni, kiksali su i tako pomogli Dinamu.

Koliko god Dinamo izgledao loše i raštimano, teško je za vjerovati da će ispustiti naslov prvaka. Ako ga i ispusti, bit će to najzasluženiji gubitak titule u dugo vremena, jer onda ništa bolje ne bi niti zaslužio.

Čovjek kojeg vam dođe najviše žao u ovom trenutku je Jurčević. Došao je u trenutku kada je Mario Cvitanović potpuno izgubio konce i povezao dva ružna poraza, a onda su krenuli pehovi s ozljedama, kartonima te je ionako tanak kadar dodatno oslabljen. Jurčević nije niti u jednom trenutku imao na raspolaganju kompletnu momčad kako na treningu, tako i na utakmicama. Preuzeo je kadar koji nije birao i selektirao i morao se snalaziti kako god zna.

Jurčevićev rukopis vidjet će se tek sljedeće sezone kada će odraditi pripreme s momčadi i posložiti Dinamo onako kako on misli da je najbolje. Ovo sada je teška improvizacija, u kadru ima nekolicinu igrača koji ne bi bili pojačanja niti za Lokomotivu, a moraju igrati. Doumbia, Lecjaks, Rrahmani i slični teško da bi prije nekoliko godina uopće imali što tražiti na širem Dinamovom rosteru, a danas su ozbiljni sudionici s ozbiljnom minutažom, a svi su dio onog najlošijeg dijela momčadi - obrane.

Ona je prilično loša, počevši od Doumbije koji bi trebao biti nekakav osigurač ispred obrane, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati njegovi dobri nastupi, pa do uže obrane. Na ljeto odlazi i Sosa i ako Dinamo ostane na Lecjaksu kao prvom izboru na lijevom boku, neće biti dobro. Neće biti dobro niti ako ne dovede dva prava pojačanja na stoperske pozicije jer s Benkovićem ima čest problem s ozljedama dok mu ostali partneri ni najmanje ne ulijevaju povjerenje.

I protiv Lokomotive vidjelo se koliko je ta obrana problematična, Radonjić je kod prvog gola izgledao kao Usain Bolt pokraj Rrahmanija, nizale su se pogreške u postavljanjima, čitanju igre, defenziva je bila toliko tragična da je svaki pokušaj napada Lokomotive dovodio do panike u modrim redovima.

Bila je to Lokomotiva, prosječna HNL momčad, što će tek biti kada krenu europski ispiti? S ovakvom obranom Dinamo nema što tražiti u Europi. Jurčević tu ima puno posla, Vlak i društvo moraju pronaći sa strane rješenja u posljednjoj liniji jer niti u kadru B momčadi neće se usrećiti. Isto tako mora se vidjeti pomak i u nekim drugim segmentima u kojima je Dinamo već niz sezona dosta loš. Počevši od agresivnosti, kolektivne obrane i ulaska u završnicu s većim brojem igrača.

Dinamo teško stvara prilike i protiv najlošijih HNL momčadi, igrači se ne kreću kvalitetno bez lopte, a samim time jako teško je i probiti bunker. Protivnici obično stoje dosta zatvoreno i kada samo vrtite loptu lijevo-desno oko obrane, normalno je da niste dovoljno opasni. Potrebno je tu puno kretanja, otvaranja, zamjena pozicija, ulazaka igrača iz drugog plana, a Dinamo ispunjava vrlo malo tih elemenata. Presing nakon izgubljene lopte odigrava se reda radi, a upravo s brzim vraćanjem lopte djelomično bi se otvarala i prilika.

Uz sve te mane i probleme Dinamo je i dalje prvi, bez obzira što Rijeka izgleda impresivnije i smislenije i što je Hajduk imao dobrih trenutaka. Slabosti drugih na kraju su omogućile Dinamu da dođe do naslova prvaka, ali dojam nije bajan.

Najkarakterniji igrač u Dinamovoj svlačionici, Arijan Ademi, otvoreno je rekao nakon Lokomotive: "Žalosno je ovo što radimo. Ovo je tragično i nema smisla. Uvijek ponavljamo isto, uvijek ista stvar. Dogovorili smo se da ćemo stisnuti glave, razmontirati Rudeš i osvojiti taj naslov. A ako to ne napravimo, onda smo izdajice i lažemo jedan drugog u oči."

Pa vidjet ćemo onda hoće li "taj Rudeš biti razmontiran". Ili će Dinamo još jednom izgledati kao da je došao odigrati prijateljsku utakmicu protiv niželigaša. Bezvoljno i jalovo, s glavama na godišnjem odmoru.

U svakom slučaju Rijeka i Hajduk itekako imaju za čim žaliti. Riječani su se (pre)dugo preslagivali nakon osvojene titule, promijenili praktički cijelu momčad i kasno krenuli. Hajduk je opet imao priliku doći na minus dva i do ogromne prilike za titulu protiv ovakvog Dinama, ali si je sam pucao u nogu i sam se izbacio iz borbe za naslov. I jedni i drugi itekako mogu žaliti za ovom titulom. Mogli su do nje. Definitivno.