Šibenik bi trebao živjeti od prodaje igrača, a posljednji kojeg su prodali je Ermin Zec

Kad se gleda samo ova sezona teško je bilo očekivati da se može izboriti ostanak, s obzirom da ispada pet klubova, a pogotovo zbog financijske slike kluba. Kad se zna da je klub na jedvite jade izgurao proljetni dio sezone, da su se na različite načine krpala i pronalazila sredstva za plaćanje putovanja, ali i sve igre oko suspenzija. Zapravo je i uspjeh što su sezonu uopće uspjeli završiti. No, dugovanja su samo narasla: nisu podmirena ni ona prema bivšim igračima, a što tek reći za aktualne, za kompletan trenerski kadar i radnu zajednicu?

Izostanak i kašnjenje plaća, premija i ugovornih rata moralo se odraziti i na igre, ne samo u ovoj sezoni. Bilo je i prijetnji štrajkovima, puno razgovora s upravom kluba, a na kraju i pravi štrajk na kraju jesenskog dijela netom završene sezone. No, po pitanju financija ništa se u Šibeniku ni tada promijenilo nije. Većina igrača arbitražama je došla do slobodnih papira, a s obzirom na to klub nije mogao dobiti niti kune za njihove transfere.

Novca u Šibeniku nikada nije bilo u izobilju. Ali u prošlosti bilo ga je dovoljno da se izvršavaju obaveze prema igračima, dobavljačima. No, situacija više nije takva – prvo se kasnilo po nekoliko mjeseci, a sad je riječ i o dvoznamenkastom broju mjeseci. Do sponzorskog je novca sve teže doći, recesija je učinila svoje. A kad k tome izostane i prodaja igrača koja bi klubovima poput Šibenika mogla omogućiti da lakše dišu barem neko vrijeme, e onda dolazite u velike probleme.

Zadnji igrač kojeg su Šibenčani prodali je Ermin Zec koji je otišao u turski Gencerbirligi za što su na Šubićevcu inkasirali 900 000 eura. Bilo je to 2010. godine. Od tada niti jedan transfer nije napravljen u kojem bi Šibenčani dobili odštetu. A nije da nisu imali igrača i prilika za to. Za imena poput Alispahića, Blaževića, Ademija, Bačelića-Grgića, Jakoliša u Hrvatskoj se itekako čulo i na njima se sigurno mogao i morao zaraditi pristojan novac, novac koji bi klubu omogućio normalno poslovanje i budućnost.

Ako se izuzme Ademi za kojeg su zaradili tek naknadu za razvoj igrača, činjenica da od gore spomenutih igrača (koji su samo najizrazitiji primjeri) Šibenčani nisu uprihodovali niti kune dovoljno govori samo za sebe.

Pa kad izostane i novac koji vam neki drugi klub duguje, a što je presudila i Arbitražna komisija. Prvo je spor pokrenut 2008. godine dugo trajao, pa kad je napokon i presuđeno, i to u korist Šibenika, Hajduk do dan danas nije izvršio ono što je presuđeno. Kupovali su vrijeme različitim prigovorima, sve samo ne bi li što više odgodili isplatu. Uspjeli su u tome da prvenstvo završi, a oni ne plate. Sad sigurno neće platiti najmanje mjesec dana jer utakmica službenih ionako nema, a vjerojatno čekaju i ročište koji je zakazano 12. lipnja na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Da su Šibenčani dobili taj novac mogli bi isplatiti svoje vjerovnike, ovolikih financijskih dubioza sigurno ne bi bilo.

Suočene s problemima, prvenstveno financijske prirode, u Šibeniku nije bilo iznenađenje što klub nije uspio sačuvati prvoligaški status. Ispadanje u niži rang natjecanja, Drugu ligu, nije shvaćeno tragično. No, no što sigurno puno više brine je opstojnost kluba. Kako će klub u budućnosti funkcionirati, odnosno hoće li se i kako oporaviti i vratiti na stare staze slave, na mjesto koje mu u hrvatskom nogometu i pripada?