Sopić o razdoblju u Dinamu:: 'Nismo doveli nikoga pa smo se blejali kada smo izgubili od nekog Juventusa'

Željko Sopić u podcastu Karijera u retovizoru govorio je i o svojim nogometnim počecima, kako je putovao svakodnevno u Dinamo na treninge.

"Prije nego smo se preslili iz Samobora u Zagreb, Dinamo me zvao. Išao sam u školu Bogumil Toni u Samoboru i s dvije torbe sam odmah išao na autobus za Črnomerac ili Remizu, onda tramvajem na trening i tako odeš u školu ujutro u sedam, a vratiš se navečer u osam."

"U mojoj generaciji bio je i Tomo Butina koji je dolazio iz Gorice i čsto smo se nalazili na Glavnom kolodvoru, svi smo imali slične priče, ali svatko od nas je imao veliko odricanje na dnevnoj bazi, a ništa ti nije garantiralo niti da ćeš igrati. Ozlijedio sam se sa 16 godina, nisam igrao par mjeseci pa me Hucikin otac pozvao u Ponikve gdje sam igrao za prvu momčad. Zapazili su me ljudi iz Zagreba, zamoilili me da im pomognem, bilo je 4:4 i zabio sam četiri gola."

Govorio je Sopić i o tome kako je bilo kada je stigao u Borussiju Mönchengladbach.

"Nema tu čekanja, kada sam igrao u Borussiji, to je moderna korida, ako nećeš ti, bude netko drugi. Uvijek kažem da šansa dođe, a na vama je da je iskoristite ili ne. Ako nećete vi, netko će drugi. On ide u prvih 11, ti ostaješ na klupi i to je normalan proces. Dugoročno, ako imaš kvalitetu i uporan si... Potpisao sam trogodišnji ugovor s Borussijom Mönchengladbach i došao sam kao jedan od najspremnijih igrača HNL-a. Tek tada sam skužio da kada je pauza da nije pauza, tek tada trebaš trenirati da dođeš spreman na pripreme. To je surovi profesionalizam i uvijek od boljeg ima bolji, melje te ritam i moraš biti spreman da se utrkuješ s najbržima."

Trenerski interes javio se još dok je igrao u Njemačkoj.

"Već tamo dok sam bio u Ahlenu, bio sam kapetan i malo sam drugačije gledao neke stvari. Najbolje učiš na svojim greškama, imao sam tri nezaboravne godine u Rudešu, prvi put smo izgubili u Sinju pod 'nerazjašnjenim uvjetima', da se ne vraćam... Pozvao me zatim najveći gospodin između nas Zagrepčana Cico Kranjčar da mu budem asistent u prvoj ekipi i to ne možeš odbiti ako si rođen u ovom gradu. To mi je najveća čast u životu što sam radio s njim. Kada kažeš purgerska i zagrebačka gospoština, to je stvarno Zlatko Cico Kranjčar, teško je to objasniti riječima, to ophođenje, taj bonton, on ti ne mora ništa reći, iz njega to izvire. Prerano je otišao..."

Baš nakon odlaska Kranjčara s klupe, dobio je priliku na klupi Dinama.

"Prodali su Brekala za osam milijuna, onda su prodali Pjacu nakon dva kola kvalifikacija, pa je bilo u Splitu 0:4 protiv Hajduka, šetalište Marka Roga, pa Roga za 15, pa smo golmana Eduarda prodali u Chelsea... Uprihodili 70 milijuna, a nismo doveli nikoga pa smo se blejali kada smo izgubili od nekog Juventusa i neke Seville koja je triput uzela Europsku ligu. To je bila takva sezona... Onda promijene Cicu Kranjčara, meni daju šansu 2-3 kola, protiv Juventusa gdje je bilo laganih 'Schalke 04'... Barzagli, Chiellini, Bonucci, Khedira, Pjanić, Dybala, na bekovima neki Dani Alves, Evra, Buffon na golu, nije to 'nešto', Pjaca i Mandžo ulaze s klupe, gledamo se kao čudnovati gnjurci i tako..."

Idila u Dinamu je trajala kratko, Sopić je brzo napustio klub.

"Došao je novi trener, onda bi ti trebao neke stvari lagati, a ja sve kažem u facu, a kad mi nešto ne odgovara, onda uopće neću htjeti pričati. Onda me dočekaš kad imam lošiji dan pa ti kažem kako je, a ako se ne možeš suočiti s istinom, onda smo u problemima. Onda se najbolje odmah pozdravimo i to je to."

Govorio je Sopić o i odnosu sa Zoranom Mamićem.

"Sa Zoranom sam igrao godinu dana u Ahlenu, znamo se dugo i privatno. U zadnje vrijeme se slabo čujemo... Ako si s nekim igrao, ne bih ga trebao pozdraviti na cesti? Postoje organi reda koji trebaju provoditi svoje stvari, ako je netko kriv, kriv je. Nema tu puno priče, a nikome u ovom gradu ne dopuštam da je veći dinamovac od mene."