Štimac: 'Pamtim nelagodu igranja u Beogradu, taj mi je Kup možda i najdraži trofej'

Ovih se dana obilježava 29 godina od jedne od najvećih utakmica i trofeja u povijesti Hajduka, legendarnog Kupa Maršala Tita kojeg je splitska momčad podigla u Beogradu po posljednji put u povijesti 1991. Po mnogočemu je ta utakmica posebna, a skoro se nije ni odigrala.

Samo nekoliko dana ranije su hrvatski redarstvenici stradali u incidentu u Borovom Selu, tenzije između Hrvata i Srba su bile na vrhuncu i već se nazirao početak rata. U takvim okolnostima Hajduk je tražio odgodu utakmice, ali do nje nije došlo. Zato su Splićani morali u Beograd na megdan tada najjačoj europskoj ekipi Crvene zvezde, a svega se za Večernji list prisjetio tadašnji kapetan Bijelih Igor Štimac.

"Pamtim nelagodu igranja utakmice samo nekoliko dana nakon Borovog Sela i obiteljskih tragedija Dražića koji nije igrao zbog smrti oca te Hadžiabdića koji je igrao unatoč tragičnoj smrti kćerke. Boravak u Beogradu je bio nelagodan, a inače smo tamo rado išli i bili smo sjajno dočekivano. No okolnosti su se promijenile i uvjeti za igranje su bili realno teški", prisjeća se Štimac uvertire u finale.

Što se samog terena tiče, Zvezda je tih godina bila strašna momčad, europski velikan koji će samo nekoliko tjedana kasnije osvojiti i sam vrh klupske Europe. No u Hajduku su bili sigurni da se mogu nositi i s takvim protivnikom.

"Godinu dana ranije smo od njih izgubili u finalu pa smo imali to iskustvo, ali je ova Zvezda bila najbolja momčad Europe koja je gazila velikane. Skoblar je htio igru bez imperativa te nas je pripremao kao i obično, ali je ipak kroz medije nabrijavao atmosferu. Vjerovali smo da blokom i dobrom kontrom možemo do pobjede. Oni su bili više okrenuti finalu Lige prvaka i pazili su u duelima."

Tako je i bilo, Hajduk je bio čvrst te Zvezda nikako nije mogla do gola Bijelih. Utakmica je igrana na rubu incidenta, kako van terena, tako i na terenu, a nagrada za Splićane je došla sad već legendarnim volejem "preko noge" Alena Bokšića.

"Kako je utakmica odmicala, oni su imali sve manje ideje u igri te su bili sve nervozniji, a solo akcije su im se razbijale na 30 metara od našeg gola te bi mi iz toga išli u ubojite kontre. Kako je vrijeme išlo je nama samopouzdanje raslo, a njima je rasla frustracija. Trebali smo dobiti s tri-četiri gola razlike", govori tadašnji kapetan Hajduka.

Hajduk je pobijedio s 1:0 pogotkom Bokšića te je taj trofej možda i najveća pobjeda Hajduka u povijesti jer je postignuta protiv suparnika s krova Europe u posebno čudnoj i naelektriziranoj atmosferi u kojoj je bilo i oštrih sukoba, posebno onaj između Štimca i Siniše Mihajlovića.

"To je jedan od najponosnijih dana u mojoj karijeri, prvi trofej od mnogih, prvi kapetanski i posljednji jugo-trofej. Vjerojatno mi je i najdraži zbog snage protivnika i svih okolnosti. Na incident između Siniše i mene se ne bih vraćao, sjekire su zakopane. Igrači Zvezde su većinom bili korektni, a pojedinci koji su nesportski iskazivali frustraciju ne zaslužuju pozornost" govori Štimac. 

FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL