Tih, skroman i opasan

U ljeto 2001. godine malo tko je mogao predvidjeti ono što će se dogoditi godinu dana kasnije. Uobičajene prognoze o tome tko će postati novi prvak Hrvatske uglavnom su se svodile, kao i inače, na dva imena - Dinamo i Hajduk. Međutim, možda niti u Kranjčevićevoj nisu bili svjesni kako stvaraju nešto veliko, nešto povijesno.

Sezonu 2001./2002. Zagreb je odigrao kao u transu. Sa Zlatkom Kranjčarom na klupi i briljantnim Ivicom Olićem otišli su do kraja, kolo prije osigurali naslov prvaka i tako prekinuli dominaciju velikog dvojca. Ta dominacija traje i danas, još uvijek su rijetke situacije da netko "sa strane" uđe u borbu za naslov stoga je titula Zagrebaša još vrjednija.

Gotovo sve je funkcioniralo savršeno. Vasilj je na vratima davao sigurnost, zadnja linija na čelu sa Stavrevskim i nezamjenjivim kapetanom Josipom Bulatom bila je praktički nepogrešiva. U sredini terena vladao je motor momčadi Ibrahim Duro uz veliku pomoć Poldrugača čiji su pogoci redom donosili važne pobjede, te Brnjića koji je s bivšim suigračem iz Marsonije surađivao s nevjerojatnom lakoćom.

Posebna priča bio je ofenzivni dio momčadi. Dolazak Olića bio je šlag na tortu, pokazao se kao puni pogodak i pravi dodatak Franji koji je igrao sezonu života, te iskusnom Hasančiću i Lovreku kojeg je u drugome dijelu zaustavio lom noge. No u proljetnom dijelu struka je Pjesnicima priključila još jedno napadačko pojačanje - Petra Krpana.

Kranjčar je kockice posložio savršeno, Zagreb je igrao atraktivan nogomet i od početka do kraja prvenstva zasluženo držao vrh ljestvice. No ipak, gotovo tokom cijele sezone, nije bio veliki broj onih koji su mogli reći "da, Zagreb će biti prvak". Bez obzira na sve rezultate, jesenski naslov prvaka, prednost od 11 bodova, ulica je razmišljala drugačije. "Past će, neće izdržati, Hajduk je favorit, uzet će naslov." Ali nije. Kao što se Zagrebaši snažnima nisu prikazivali kroz priče u medijima, već tamo gdje je to i bilo potrebno, na terenu.

Prelomnicom prvenstva mediji, ali i sami akteri proglasili su prva tri proljetna kola, kada je Pjesnike na domaćem terenu očekivao susret protiv Rijeke, gostovanje u Gradskom vrtu gdje se Osijek borio za opstanak te odlazak u Varaždin čiji je prvoligaš zauzimao drugo mjesto. "Bijeli" su od devet mogućih bodova osvojili upravo toliko, a konkurentima ostavili pitanje tko je ta momčad koja ih može zaustaviti. Jer sastav koji u tri najvažnija kola postigne 13, a primi samo dva pogotka napokon se morao shvatiti ozbiljno.

Do velike su završnice Zagrebaši ipak neočekivano prosuli nekoliko unaprijed upisanih bodova, sve redom od momčadi iz donjeg dijela tablice. Marsonia i Zadar odnijeli su bod iz Kranjčevićeve, dok se Kranjčarova squadra poražena vraćala iz Vinkovaca i Kostrene. Hajduk je počeo puhati za vrat, a više od bodovne razlike Pjesnicima je "prijetila" činjenica da su velike prilike za naslovom prvaka u posljednjim kolima ranijih godina propuštali Varaždinci, Osječani i Riječani.

Nakon utakmice s Dinamom koja i danas vuče mnoge repove Zagreb je kolo prije kraja gostovao u Čakovcu dok je Hajduk bio gost Hrvatskog dragovoljca. Za produženje neizvjesnosti Hajduku je trebala pobjeda i iako su "bijeli" i dalje sve držali u svojim rukama više je bilo onih koji bi potpisali konačni trijumf Splićana. Međutim, Dragovoljac je Bilima sasvim neočekivano pomrsio račune, svladao ih 1:0 i podjelu bodova u Čakovcu pretvorio u slavlje naslova prvaka.

Posljednje kolo nije odlučivalo o ničem. Prednost je već iznosila četiri boda i u Kranjčevićevoj se pripremala fešta, vjerojatno najveća u povijesti stadiona. Kamen Ingrad imao je čast biti gostom na proslavi naslova prvaka, pokušao ju je pokvariti pobjedom usred Zagreba, no spriječio ju je tko drugi nego Ivica Olić pogotkom u 90. minuti za definirani uspjeh novih prvaka: 20 pobjeda, sedam remija, tri poraza, 71 postignut pogodak, 24 primljena.

Bio je to ujedno i posljednji Olićev nastup i pogodak u dresu Zagreba, kluba koji ga je u biti i izbacio u orbitu. Nastupi u dresu Marsonije na njega su skrenuli pozornost, a u Dinamo je iz Zagreba ipak došao kao velika zvijezda i igrač koji donosi prevagu. A taj status je stekao upravo u Zagrebu u toj šampionskoj generaciji. Kranjčevićevu je napustio s momčadskim naslovom, te pobjedama u kategorijama najboljeg igrača, strijelca i asistenta prvenstva.

Danas svi znamo tko je i što je Ivica Olić dok je ostalim igračima iz te generacije taj naslov prvaka ipak najveći domet u karijeri. Prava je šteta što šampionska momčad sezonu, dvije duže nije ostala na okupu. Ispadanje iz Europe bio je početak kraja jednog neponovljivog Zagreba, a klub se osipanjem kadra ekspresno brzo vratio u "stare okvire".

Trofej ostaje u klupskim vitrinama, u povijesti će ostati zapisano kako je Zagreb bio prvak Hrvatske, ali mu budućnost na osnovu tog uspjeha nije donijela previše toga dobroga.