U sjeni talijanskih velikana, Kova i Đale pišu sjajnu priču

Treneri su ti koji su prvi na udaru kada krenu loši rezultati. Napadači promašuju, vratari ne brane, braniči kiksaju, najgore što im se može dogoditi je da završe na klupi. Međutim, treneri nemaju taj luksuz. U hrvatskom nogometu čelnici klubova su vrlo lagani na okidaču i treneri su za njih potrošna roba.

Igraj na utakmice SuperSport HNL-a na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Naravno, postoje iznimke, postoje treneri koji rade dobar posao i dobivaju priliku za kontinuitet, kao Silvijo Čabraja ili Nikola Šafarić, ali takvi su rijetkost. No, njima dvojici mogli bi se pridružiti Radomir Đalović i Mario Kovačević, dvojac koji ove sezone bez dvojbe radi najbolji posao s kadrom koji posjeduju.

Đale je bio otpisan i prije nego je krenuo

Otkaz Željku Sopiću došao je kao grom iz vedrog neba. Sopić je ostao bez posla bez pravog razloga u trenucima kada nitko nije mogao točno objasniti što se dogodilo. Momčad je preuzeo Đalović i isprva se činilo da će biti privremeno rješenje, ali onda je stigla potvrda – Đale je dugoročno rješenje.

Navijači su bili zbunjeni, koliko zbog otkaza Sopiću, toliko zbog davanja momčadi u ruke treneru koji u biti nije imao iskustva u samostalnom vođenju momčadi. Nitko nije mogao sa sigurnošću reći da će taj eksperiment upaliti, bila je to kocka, ali Raić Sudar i Mišković dobro su nanjušili da ne trebaju u potragu za novim trenerom.

Đalović obožava Rijeku, u njoj je proveo možda i najbolje godine igračke karijere, navijači su ga zapamtili kao onog koji igra bez fige u džepu, uvijek sa sto posto i kao dobrog, jako dobrog napadača. Igrao je sa srcem, a sa srcem je i odrađivao trenerski dio posla. Kome god je bio pomoćnik, unosio je cijelog sebe u tu ulogu.

Lojalnost je dokazao kada je Sergej Jakirović odlazio u Dinamo, želio je da Đalović dođe s njim, ali on nije mogao napustiti Rijeku. Zahvalio se i ostao.

I kada je preuzeo momčad nakon Sopićevog odlaska, također je pokazao lojalnost. Đale je u biti bio savršen izbor u tom trenutku za čelnike Rijeke. Nisu imali spremno rješenje, mogli su probati pa što bude. Ionako nije riječ o nekom velikom i renomiranom trenerskom imenu pod velikim ugovorom, ako nešto krene po krivu, mogli su lako Đalovića smijeniti. Znao je to i on, riskirao je da ostane bez angažmana uopće, podmetnuo je leđa i krenuo raditi.

Krizni trenutak bio je nakon Ljubljane i sramotnog poraza 5:0 od Olimpije i ispadanja iz Europe. Đalović je bio utučen, govorilo se samo o smjeni trenera i bilo je tek pitanje hoće li dočekati na klupi dvoboj s Dinamom koji je slijedio za vikend ili će biti smijenjen nakon tog poraza. Na pressici uoči utakmice nije ga bilo jednostavno slušati, izgledao je kao netko tko se već pomirio s otkazom, ali probudio se inat – ako moram otići, otići ću uzdignute glave.

Rijeka je remizirala s Dinamom, mogla je i do pobjede, a na travnjaku se itekako osjetila ta sinergija igrača i Đalovića. I tu je krenulo. Malo po malo, Rijeka je izgledala sve bolje, iako mu uprava baš i nije olakšavala posao. Đalović i njegovi igrači pronašli su način kako pobjeđivati, borili su se, nisu odustajali i srušili su tezu kako trener ne može biti u prijateljskim odnosima s igračima jer će ga oni iskoristiti.

No, ne možete igrače prevariti, osjetili su i oni Đalovićevu energiju, vjeru koju je imao u njih i koliko je davao za Rijeku. Pratili su ga, požrtvovnost koju su pokazivali na terenu bila je fascinantna.

Požrtvovnost je važna, ali možete biti požrtvovni koliko god želite, ako uz to nemate igru, nećete daleko doći. A Rijeka igra jako dobro, neki igrači kod Đalovića su itekako napredovali, nekima je izmislio nove pozicije na kojima su se sjajno snašli, neke stvari su sjajno uigrali, a sve to ne možete samo kao trener-motivator. Đalović je tu bio „pun paket“, posložio je momčad, posložio je igru, ostajao je bez igrača, pronalazio nova rješenja i što je posebno važno, ima igrače na svojoj strani što je ključno za atmosferu u momčadi.

Pohvale prima s dozom nelagode što puno govori o njemu kao osobi. Nema tu ega, dojam je da mu netko sutra dođe i kaže, „sorry Đale, sutra momčad preuzima taj i taj, ti ćeš mu biti pomoćnik“, bespogovorno bi pristao i prihvatio jer njemu je Rijeka ipak na prvom mjestu.

Nekako se olako shvaća ono što rade Đalović i njegovi igrači. Stalno su Hajduk i Dinamo u prvom planu, Rijeka je ta za koju se nekako smatra kako neće izdržati, ali nemojte se kladiti u to. Đalović i njegovi igrači rade sjajan posao.

Kova je pretvorio Slaven Belupo u jednu od najljepših priča sezone

Đalović piše jednu lijepu priču, a Mario Kovačević drugu. Njihove priče povezane su dobrim rezultatom i ljudskim osobinama, obojica su veliki radnici, skromni, predani i omiljeni. Daleko od velikih ugovora, a iza sebe imaju navijače i igrače koji cijene njihovo znanje i predanost.

Kovačević je prošao tešku životnu epizodu, dok je vodio Varaždin, dijagnosticirana mu je teška bolest. Ta vijest potresla je sportsku javnost, posebno jer je riječ o mladom treneru koji je prije svega veliki i fantastičan čovjek, a zatim i sjajan trener. Pljesak koji je dobio na Poljudu kada je došao s Varaždinom prije nego što je morao odstupiti i otići na liječenje, najbolje pokazuje tko je Mario Kovačević.

Nakon što je dobio bitku s bolesti, poželio se vratiti na klupi. Varaždinu je išlo dobro sa Šafarićem, ali otvorilo se mjesto u Slaven Belupu i Kovačević je prihvatio taj izazov. Bio je to izazov u punom smislu riječi.

Slaven Belupo po mnogima bio je jedan od glavnih kandidata za ispadanje. Ivan Radeljić nije najbolje ušao u sezonu, govorilo se kako neće niti Kovačević uspjeti, no uspio je. Transformirao je momčad iz gubitničke u pobjedničku.

Njegovo shvaćanje nogometa je vrlo jednostavno. Ako ne napadaš, nećeš doći do pogotka, a nogomet se igra za golove i pobjede. Kovačeviću nije strano napasti i Hajduk i Rijeku i Dinamo, uostalom, Dinamu je nanio u Koprivnici vrlo visok poraz, zabio mu je četiri pogotka, a mogao je i još koji.

I sve to s ograničenim budžetom i igračkim kadrom koji individualno gledajući nije na razini vodeće trojke. No Kovačević je prenio na igrače svoje zamisli, posložio ih i uigrao te je Slaven Belupo daleko od onih pozicija koje garantiraju borbu za opstanak.

Sada je popularno spominjati među navijačima Kovačevića kao trenera koji bi mogao preuzeti Hajduk ili Dinamo, ali koliko bi to bio dobar izbor za njega? Naši velikani su „žderači trenera“, pritisak rada u tim klubovima je enorman i svaki trener koji dolazi tamo nalazi se na vagi. Preuzeti taj posao jer je to ogromna čast, ali opet, svaki si treba postaviti pitanje „treba li mi to u životu“.

Kova u Slavenu radi sjajan posao, Slaven je njegov klub, kao što je Rijeka Đaletov, uživa u njemu i u onome što mu svaki dan donosi. Rezultat je tu.

Kova i Đale, dva simpatična tipa, zaslužuju puno veće priznanje i puno veću pozornost nego što je dobivaju. Znam, nisu to bivše svjetske igrače veličine poput Gattusa i Cannavara, ali tko je spreman staviti ruku u vatru da su veliki Talijani bolji treneri od njih dvojice? Spomenuo je to i Joško Jeličić nakon derbija na Maksimiru i nije pogriješio.

Đalović je Rijeku pretvorio u glavnog kandidata za naslov prvaka, a Kovačević Slaven Belupo u momčad od koje strahuju i oni koji se bore za naslov prvaka. Oni su ti koji zaslužuju priznanje za sjajan posao koji odrađuju u tišini.

Obojicu su navijači dočekali sa skepsom kada su preuzimali prvu momčad, ali obojica su se dokazala i nalaze se tamo gdje zaslužuju biti. U vrijeme kada veliki Talijani većinu vremena okupiraju naslovnice, odajmo priznanje dvojici trenera koji u njihovoj sjeni rade velike stvari i poklonimo im malo te „rezervirane naslovnice“. Zaslužili su.