Vlado Zec: "Moj je život završen 2003. godine na utakmici Schalkea i Kamen Ingrada"

Prodaje se stadion po 13. put, kakva je pravno situacija sa stadionom i kako vi gledate na tu situaciju? "Iskreno, sretan sam da se proda na ovoj dražbi. Teško mi je reći koliko sada vrijedi. Samo mogu reći da je u jako lošem stanju i da je onaj koji je zadnjih desetak godina vodio računa o održavanju i njezi kluba stadion uništio."

"Bio sam 2013. godine na stadionu sa željom da unajmim stadion i pokušam ponovno u nogometu. Ljudi iz stečajnog postupka nisu bili zainteresirani. Vidio sam da je u jako lošem stanju, vjerujem sad u još lošijem. Mora se voljeti stadion i klub, objekti su u jako teškoj situaciji."

"Bitno je da se stadion proda, da ima svoju funkciju, a to je već velika vrijednost. Nije toliko bitno za koliko će se prodati, kupcu želim puno sreće jer će morati puno ulagati."

"Ključ u ruke vrijednost stadiona bila je oko 170 milijuna kuna. Krivnju su većinom prebacivali na mene, smatram da je situacija više zavist. Ja sam iz te sredine, sve se u Hrvata oprašta, samo ne uspjeh. Promovirali smo Veliku kroz cijelu Europu i Hrvatsku. Iz najnižeg ranga smo došli u tri sezone u prvu ligu. Teško smo opstali u prvoj sezoni, kasnije smo se raširili, omladinski je pogon bio izuzetan, prodali smo 65 igrača, bila je podloga da se napravi najveći transfer kluba, Lakić u Herthu. Mogao sam ga prodati za veći iznos, ali htio sam da ne ide u Rusiju već u Njemačku jer je Njemačka jedna od pet svjetskih sila u nogometu."

"Najveći problem je u tome što imam puno godina i puno iskustva. Uvijek sam imao svoj stav i gospodarski i politički. Taj politički stav me je srušio što nisam očekivao. Kamen Ingrad je tada imao preko tisuću ljudi direktno zaposlenih, indirektno 20.000. Kotač razvoja Požeštine bio je Kamen Ingrad, ne samo u gospodarskoj nego i u svim drugim društvenim aktivnostima. Držao sam Slavoniju, nisu mi dali koncesiju da izgradim stadion u Požegi, pošto sam veliki ljubitelj nogometa odlučio sam se napraviti to u Velikoj. Nisam pogriješio, nije mi žao, stadion je napravljen na pravom mjestu, ima puno parkirnih mjesta. Moj je život završen 2003. godine na utakmici u Velikoj između Schalkea i Kamen Ingrada. To je moj vrhunac uspjeha, za ničim ne žalim."

"Stadion nije rađen za gospodarski core biznis već za tu okolinu. Smatram da nisam nikakvu krivnju mogao napraviti sa stadionom, napravio sam sebi medvjeđu uslugu. Sve probleme i sve protivnike kroz zavist i ljubomoru. Nije tajna, bio sam u zatvoru četiri godine i osam mjeseci zbog zlouporabe položaja u gospodarstvu. Smatram da to nije tako, tijela su svoje odradila, ja sam svoje odslužio. Imam još repova, nikom ne smetam, želim svima uspjeh, nikom se ne osvećujem, poručujem svima da je sreća u životu."

Ostatak razgovora pogledajte u videu.