Zašto je Cibalia druga?

Ako zanemarimo one banalne tipa - "Zato što je odmah iza prvoplasiranog" - zaista je teško ponuditi jasan odgovor na pitanje iz naslova. Kako se to jedna momčad koja je proteklih sezona strahovala za ostanak u ligi sve do posljednjeg kola odjednom pretvorila u "prvu pratilju" nedodirljivog Dinama? Kako je to jedna momčad koja je proteklih sezona bodove osvajala isključivo u Vinkovcima odjednom postala tako goropadan gost? Na osnovu čega se porozna i propusna obrana preobrazila u neprobojni bedem, odakle je "niknuo" lijek za kroničnu neefikasnost pred protivničkim vratima? Pitanja je mnogo, a odgovori nekako magloviti...

Nakon nekoliko godina lutanja, uprava Cibalije ljetos je krenula u akciju radnog naziva - "Vratimo u Vinkovce sve što je naše". Dres matičnog kluba obukli su, tako, ponovno Petar Tomić, Mario Lučić i Ninoslav Parmaković, na Bosut je po drugi puta sletio i Dino Kresinger kojega u Vinkovcima mnogi već smatraju domaćim igračem, i kada se ovaj kvartet priključio postojećem kadru, Stanko Mršić u ruke je dobio materijal koji bi nebesko-plavima konačno trebao donijeti sezonu bez stresova. Nitko tada nije ni u snu mogao pomisliti da će Cibalia 2010. godinu dočekati na drugom mjestu, najvažnije je bilo stabilizirati klub i izbjeći borbu za ostanak koja je praktički već postala zaštitni znak prvoligaša s Bosuta.

Da se u Vinkovcima nešto ozbiljno kuha, pokazalo je već prvo kolo. Iako je nemoguće davati neke ozbiljne procjene nakon samo 90 minuta nove sezone, način na koji su nebesko-plavi promarširali Stanovima (3:0) zaintrigirao je maštu navijača. Svi oni kojima je nebesko-plava boja u srcu vidjeli su u toj pobjedi naznaku skidanja etikete "domaćinske momčadi", što se sada, pet mjeseci kasnije, jasno manifestira u brojkama. Pobjedi u Zadru, Vinkovčani su pridodali trijumf u Šibeniku i dvostruko slavlje u Kranjčevićevoj, te vrijedne remije u Maksimiru, Koprivnici i Puli, tako da danas Cibaliju više nitko ne gleda kao izrazito negostoljubivog domaćina, nego gosta kojeg nitko ne voli vidjeti na svom stadionu. Da zadovoljstvo navijača bude potpuno, odlične igre na gostovanjima nisu kompromitirane lošijim predstavama na stadionu uz Bosut. Dapače, nebesko-plavi u Vinkovcima i dalje svojim protivnicima ostavljaju samo mrvice.

Vruću vinkovačku tvrđavu ove su jeseni s bodom napustili samo Hajduk, Karlovac i Osijek, dok su se svi ostali kući vraćali praznih ruku. Osim bodovima, Cibalia je gledatelje u Ružinoj ulici gotovo uvijek razveseljavala dobrom, na trenutke i odličnom igrom, zbog koje su se neki posjetitelji stadiona uz Bosut znali i u čudu gledati. Prekrasni golovi, akcije, potezi za pamćenje - sve se to moglo vidjeti na Cibalijinim domaćim utakmicama. Prednjačio je u tome Tomislav Pavličić, koji je možda odigrao i svoje posljednje minute u nebesko-plavom dresu. S obzirom da lucidnom 26-godišnjem veznjaku ugovor istječe na ljeto, u upravi kluba ne skrivaju kako njegov transfer žele realizirati u zimskom prijelaznom roku, a dođe li do toga, bit će to pravi božićni poklon za igrača koji je još prije tri godine gazio trećeligaške travnjake.

Bez obzira na to ostao Pavličić u Vinkovcima ili ne, visoko podignutu ljestvicu u klubu ne namjeravaju spustiti. Kada su se već uspjeli otrgnuti iz prosječnosti i okupirati mjesto koje vodi u europska natjecanja, Vinkovčani su spremni potući se za njega, i to je, naravno, sa sportskog stajališta sasvim opravdano, no jedino ako se shvati na pravi način.

Vratimo se malo na početak teksta i priču o ljetnim pojačanjima. Iako su mnogi spremni odlične ovosezonske rezultate Cibalije pripisati povratku "odbjeglih sinova" u matični klub, činjenica je kako su Tomić i Parmaković posljednje sezone igrali u Starim Perkovcima, odnosno Zadru, kako je Lučićeva karijera u Varteksu počela ići silaznom putanjom, te kako se Kresinger nikako nije mogao ugurati u prvu jedanaestoricu Slaven Belupa, što će reći da to ipak nisu igračke klase koje bi mogle zaokrenuti situaciju u jednom klubu za 180 stupnjeva. Kao što to ne može ni ponekad sjajni Pavličić, ni na trenutke nesavladivi Antolović.

Vinkovačka jesenska bajka je, dakle, spoj dosta toga, a prije svega tu treba istaknuti dobru atmosferu i ozračje koji su okupirali klub nakon nekoliko uvodnih pobjeda. Koliko god nekome čudno zvučalo objašnjenje po kojem se do dobrog rezultata dolazi na osnovu atmosfere i "kemije" u momčadi, u ovakvom HNL-u to je zaista moguće. Samo ako zadržite igračku jezgru i trenera iz prethodne sezone, već ste napravili dobar posao, a ako vam se uz to poklopi jedno-dva dobra pojačanja i nekoliko pobjeda u nizu, otvorena su vam vrata prema vrhu ljestvice.

Na igračima, stručnom stožeru i upravi je sada ostati s obje noge čvrsto na zemlji i pokušati zadržati ovo što trenutno imaju što je duže moguće. Pa i ako Cibalia na proljeće ne bude ovako dobra, i ako se Europa na kraju ipak pokaže nedostižnom, ne treba to shvaćati previše tragično. Najvažniji cilj vinkovačkog prvoligaša mora biti dugogodišnja stabilizacija i, jednog dana, kada završi proces preoblikovanja, stajanje na vlastite noge. Sve ono više što se u međuvremenu dogodi bit će samo bonus...