Zvonimir Soldo

1990. godine odlazi u Zadar gdje provodi jednu godinu. Karijeru potom nastavlja u Inkeru iz Zaprešića s kojim dolazi do najvećeg trenutka u povijesti tog kluba - osvajanje Kupa Hrvatske 1992. Potom se vraća u matični klub koji se tada zvao Croatia Zagreb. U Croatiji je sezone 1995./96. osvojio dvostruku krunu te potom otišao u inozemstvo, u njemačku Bundesligu, točnije, u VfB Stuttgart za koji je debitirao 17. kolovoza 1996.

Tko je tada mogao znati kako će Soldo u Stuttgartu ostati čak deset godina. U tom je razdoblju odigrao oko 300 bundesligaških utakmica, te 47 u europskim natjecanjima. Kao kapetan svoju je momčad vodio u gotovo 200 utakmica. 1997. osvojio je njemački kup, a sezone 2002/03 sa klubom je završio kao doprvak Njemačke, te sljedeće godine nastupio u Ligi prvaka. 2006. godine Soldo je napustio Stuttgart, a navijači i svi u klubu organizirali su mu veličanstven oproštaj. Kakav dojam je ostavio Zvonimir Soldo u Stuttgartu najbolje govori činjenica kako je za svoja postignuća u klubu dobio Staufer medalju koju dijeli uprava njemačke pokrajine Baden-Württemberg.

Za reprezentaciju je nastupio 61 put i postigao je tri pogotka. Član reprezentacije bio je od 1994. do 2002.g. Bio je važan igrač na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj (5.mjesto), te na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj (3.mjesto) na kojima je sa reprezentacijom imao vrlo zapažene igre i rezultate, a bio je i u Japanu i Koreji 2002. Kao član reprezentacije 1998. dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar".

Soldo je svoj životni put nakon aktivnog igranja nogometa nastavio u istom sportu. Trenersko zvanje stekao je na uglednoj Kölnskoj nogometnoj akademiji, najcjenjenijoj u Europi. 2007. godine dolazi u Dinamo kao trener omladinskog pogona, a, nakon iznenadnog odlaska Branka Ivankovića s mjesta trenera prve momčadi, 14. siječnja 2008. postaje trener prve momčadi s kojom je 12. travnja iste godine, šest kola prije kraja, osvojio svoj prvi trofej - naslov prvaka Hrvatske.