A što nakon 2006?

Kako je sam Eriksson izjavio, Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj trebalo bi biti njegovo zadnje veliko takmičenje, nakon čega će mjesto prepustiti... Da, upravo tako. Čak i Englezi nemaju odgovor na to pitanje, potajno vjerujući da će se Sven ipak predomisliti, pošto ih je zahvatila ista bolest koja hara i na našim prostorima - nedovoljan broj istinskih stručnjaka i trenera.

Engleski Savez ukazao je na veliku "rupu" u trenerskom kadru već 2001. godine, kada je i postavio Erikssona, nakon neuspješnog eksperimentiranja Kevina Keegana, a četiri godine poslije, situacija nije puno bolja. Još je poraznija činjenica da otkada je Premiershipa od 1993., niti jedan engleski trener nije postao prvak, a posljednji koji je imao tu privilegiju, bio je Howard Wilkinson, osvojivši Ligu 1992. godine s Leeds Unitedom.

Prvih pet ovosezonskih momčadi također su u rukama stranaca, a najbolje plasirani od sedam Engleza u Premiershipu je Sam Allardyce sa Boltonom na šestom mjestu, dok se najvećim osvježenjem može smatrati Bryan Robson, koji je na čudesan način spasio West Bromwich od ispadanja, no teško da će mu Savez povjeriti tako važan posao. I što onda napraviti? Odlučiti se za još jednog stranca koji će još više "europeizirati" nogometni stil reprezentacije, ili dati priliku "domaćem dečku" da pokuša napraviti čudo i ponoviti 1966? Iako još nitko ne zna odgovor na to pitanje, prema mišljenju Erikssona, Engleska bi zasigurno "vođu" trebala potražiti u vlastitim redovima, a nikako ne na "kontinentu"...