Bišćan deveti putnik prema "zemlji snova"

Putovanje kroz povijest krećemo sezonom 1990/91 kada je jugoslavenska Crvena zvezda došla do naslova svladavši u finalu Olympique Marseille. Susret se igrao 29. svibnja u Bariju pred 56.000 navijača, a uvrstili smo je zbog Roberta Prosinečkog koji je tada u dresu Zvezde došao do povijesnog uspjeha. Nakon 90 minuta rezultat je bio početnih 0:0, tako da su se igrali produžeci. Međutim, niti oni nisu donijeli pobjednika pa se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Prvi je odgovornost preuzeo "Žuti" i pogodio za 1:0. Nakon njega u Zvezdinoj momčadi još su uspješni bili Binić, Belodedić, Mihajlović i Pančev, dok su na drugoj strani zabili Casoni, Papin i Mozer, a tragičar postao Amoros. Tako je beogradski klub stigao do europskog trofeja boljim izvođenjem jedanaesteraca (5:3).

Dvije godine kasnije finale se igralo 26. svibnja na Olimpijskom stadionu u Münchenu pred 64.400 navijača, a glavni akteri su bili nogometaši Olympique Marseillea i Milana. Alen Bokšić je u to vrijeme branio boje francuskog kluba s Velodroma koji je dvije sezone ranije već propustio jednu priliku, tako da je sada bila prilika otići korak dalje. Susret je odlučen minutu prije isteka prvog dijela kada je Boli pogodio za konačnih 1:0 i veliko slavlje Marseilla. Bokšić je zapaženo odigrao svih 90 minuta u pobjedničkoj momčadi.

Samo godinu kasnije, hrvatska ponovno ima svog predstavnika u finalu, koje se ovaj puta igralo 18. svibnja 1994. na Spiros Louisu u Ateni pred 77.000 ljudi. Riječ je o Zvonimiru Bobanu u dresu Milana s kojim je stigao do završnog susreta. Na suprotnoj strani je tada stajala moćna Barcelona za koju su igrali Stoičkov, Guardiola i Romario. Ipak, imena nisu previše značila u ovom dvoboju jer ih je Milan razbio 4:0. Dva pogotka je tada postigao Massaro, dok su Savičević i Desailly jednom svladali Zubizarretu.

Godinu i šesta dana nakon tog finala Milan je ponovno "na mjestu zločina", ali ovaj puta je na suprotnoj strani tada mlada momčad Ajaxa, koja je u četvrtfinalu ovog natjecanja izbacila splitski Hajduk svladavši ih s ukupnih 3:0. Finale se igralo na Ernst Happelu u Beču, a pobjednik je odlučen u 85. minuti kada je Kluivert pogodio za veliko iznenađenje jer je Milan bio apsolutni favorit ovog dvoboja. Među Milanezima se i ovaj puta našao Boban koji je igrao do 86. minute kada ga je zamijenio Lentini.

U sezoni 1996/97 Talijani ponovno igraju završni susret, međutim ovaj puta nije riječ o Milanu, nego Juventusu. "Stara dama" je na Olimpijskom stadionu u Münchenu pred 59.000 navijača tražila pobjedu protiv Borussije Dortmund. Nijemci su imali samo terensku prednost, dok je sve ostalo bilo na strani Juvea za koji je tada igrao naš Alen Bokšić, kojega je u 88. minuti zamijenio Tacchinardi. Borussija je na kraju ipak slavila 3:1.

1997/98 finale se igra u Amsterdam Areni, a na susretu je bilo 50.000 navijača. Sudionici ovog dvoboja bili su Real Madrid Davora Šukera i Juventus. Osječanin je veći dio utakmice proveo na klupi za pričuve te je ušao u posljednjoj minuti, zamijenivši strijelca jedinog pogotka Mijatovića. Konačan ishod je bio 1:0 za Madrižane, tako da je Šuker postao četvrti Hrvat ( i trenutno zadnji) koji je osvojio trofej Lige prvaka.

Tri naredne godine su protekle bez hrvatskih predstavnika u finalima, a onda je došla 2001/02 gdje smo imali dva svoja čovjeka u redovima Bayera iz Leverkusena koji se namjerio na tada izrazito moćni Real Madrid. Zanimljiv susret na Hampden Park u Glasgowu pred 52.000 raspjevanih grla protekao je u dominaciji Madrižana te njihovim konačnim slavljem 2:1. Za prvake su pogotke postigli Raul i Zidane, dok je jedini strijelac bio Lucio. Boris Živković je odigrao cijeli dvoboj, dok je Marko Babić ušao u sudačkoj nadoknadi zamijenivši Lucija.

Godinu nakon toga gledali smo jednu od najnezanimljivijih finalnih utakmica na Old Traffordu u Machesteru (63,215 gledatelja) gdje su se sastali Juventus i Milan. Istina je da su to divovi svjetskog nogometa, ali pretjerana taktička nadmudrivanja uništila su ljepotu ove važne utakmice koja je završila pobjedom Milana nakon boljih izvođenja jedanaesteraca. Igor Tudor je u momčadi "stare dame" igrao do 42. minute, kada je izašao zbog ozljede.

Prošle godine smo gledali jednu od najčudnijih sezona Lige prvaka jer su u finale (Arena AufSchalke, Gelsenkirchen - 52,000 gledatelja) stigli potpuni autsajderi Porto i Monaco. Naravno, nama je taj susret bio zanimljiv zbog Dade Prše koji je odigrao fantastičnu sezonu u klubu iz Kneževine došavši do drugog mjesta liste strijelaca sa sedam postignutih golova. Deschampesu to nije bilo dovoljno te ga je na početku ostavio na klupi. Međutim, kapetan Ludovic Giuly se ozlijedio već u 23. minuti pa je Dado ušao u igru. Ipak, Porto je bio prejak, pa na kraju dolazi do sigurne pobjede 3:0. Alberto, Deco i Alenichev strijelci su za veliko slavlje Porta.

I tako smo stigli do 25. svibnja i Istanbula gdje će snage odmjeriti Milan i Liverpool. Niti ovaj dvoboj neće proći bez našeg čovjeka jer će Igor Bišćan braniti boje Liverpoola i hrvatskog nogometa pred očima cijelog svijeta. Veći dio sezone igrao je u odličnoj formi, a nema razloga da tako ne bude i u srijedu pa da stavi točku na "i" s trofejom Lige prvaka "u džepu"...