Danska - tek treći put na SP

Danska spada među manje europske države, prostire se na 43 tisuća kvadratnih kilometara velikom poluotoku, uz nešto više od 5 milijuna stanovnika. Ipak, donedavno je Danska bila ogromna, s obzirom da je upravljala i povelikim otokom Grenlandom u arktičkom krugu. Bajke Hans-Christiana Andersena i glasoviti Legoland, jedni su od najpoznatijih simbola države koja iznimno drži do svoje tradicije. Konačno, jedna su od rijetkih članica Europske Unije koja nije prihvatila euro, već je zadržala svoju krunu.

Danski nogometni savez (Dansk Boldspil Union) utemeljen je davne 1889. godine, te je jedan od najstarijih svjetskih nogometnih saveza uopće. Samim time, DBU je bio i jedan od utemeljitelja FIFA-e, 1904. godine. U godinama prije I. svjetskog rata, Danska je bila prava nogometna velesila i da se tada igralo Svjetsko prvenstvo, ovo im posve sigurno ne bi bio tek treći nastup. Tako su na prva dva olimpijska nogometna turnira, 1908. i 1912. osvajali srebrne medalje, izgubivši u oba navrata od Velike Britanije. Uz prvo srebro, 1908. Danska je napravila još jedan impresivni rezultat; pobijedila je Francusku 17:1! Vremena su se ipak promijenila, pa Zidane i društvo sasvim sigurno neće ovoga ljeta u Koreji dozvoliti ponavljanje takve sramote..

Godine između dva svjetska rata, a poglavito one iza 1945. protekle su u znaku duboke krize danskog nogometa. Trend profesionalizacije sporta koji se širio Europom nije zahvatio i Dansku, pa iz sivila prosječnih i ispodprosječnih rezultata strše tek bronca na već dosta oslabljenom olimpijskom turniru (profesionalci više nisu imali pravo nastupa) 1948. Nakratko su se približili europskoj eliti osvajanjem olimpijskog srebra 1960. i četvrtog mjesta na Europskom kupu nacija 1964. godine, kada ih je predvodio spretni golgeter Ole Madsen. Uslijedilo je novo zatišje...

U drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih godina sada već prošlog stoljeća pojavio se Allan Simonsen. Vrlo malen rastom, ali nevjerojatne brzine i upornosti digao je glavu razočaranom danskom nogometnom navijaču. Simonsen je dugi niz godina "vukao" svoju reprezentaciju, omogućivši razvoj novih igrača, a sebi osiguravši status legende svjetskog nogometa, što niti jednom Dancu prije njega nije pošlo za rukom. Pojavila su se nova imena, Preben Elkjaer-Larsen, Sören Lerby i Michael Laudrup i upravo je njihova generacija ostvarila velike uspjehe: 1984. su na Europskom prvenstvu pogazili Jugoslaviju (5:0) i Dansku (3:2), a tek minimalno izgubili od kasnijeg prvaka Francuske (0:1). U polufinalu gube od Španjolske, tek nakon jedanaesteraca. Stoga je njihov SP-debi, 1986. u Meksiku došao kao logičan slijed događaja. Ondje su se najprije "prošetali" skupinom E (Škotska 1:0, Urugvaj 6:1, SR Njemačka 2:0), da bi "puknuli" u osmini finala protiv Španjolaca (1:5). Ipak, Danska je trajno vratila status važne europske nogometne nacije.

Vješto birajući igrače i određujući način igre, izbornici Sepp Piontek i poslije njega Richard Möller-Nielsen odveli su Dansku na još dva Eura. 1988. godine nisu se proslavili, osvojivši posljednje mjesto u, istina, vrlo jakoj skupini s SR Njemačkom, Italijom i Španjolskoj, ali su sve iznenadili 1992. Osvojivši drugo mjesto iza Jugoslavije u kvalifikacijama 1990/91., već su se pomirili da će EP gledati samo preko malih ekrana. No, Jugoslavija se raspala, pa je UEFA odlučila pozvati Dansku. Igrači su brzo vraćeni s ljetnih odmora, otputovali su u Švedsku i - osvojili prvenstvo! U skupini su se polako "zagrijavali", remiziravši s Engleskom, izgubivši od Švedske, a pobjedivši samo Francusku. U polufinalnoj drami prošli su Nizozemsku tek nakon udaraca s bijele točke, a u finalu su s lakoćom potukli Nijemce (2:0), iako im gotovo nitko nije davao ozbiljnije izglede protiv moćnog "Elfa". Imena Briana Laudrupa, Petera Schmeichela, Johna Jensena i drugih ušla su u povijest.

Opušteni nakon velikog uspjeha, propustili su SP u Americi, ali su se vratili na Euru 1996. U skupini s sve moćnijim Portugalom i Hrvatskom nisu imali šanse, pa ni glatka pobjeda nad Turskom nije donijela prolaz dalje. Konačno, 1998. godine u Francuskoj odigrali su dobar Mundijal, prošavši skupinu s Francuskom (1:2), Južnom Afrikom (1:1) i Saudijskom Arabijom (1:0), pobjedivši neugodnu Nigeriju u osmini finala 4:1, a izgubivši tek u četvrtfinalu od Brazila 2:3. U momčadi izbornika Boa Johanssona svoju su vrijednost potvrdili dva Laudrupa, te Schmeichel, Sand, Colding, Helveg, Jörgensen i Rieper.

Današnju dansku momčad predvodi još jedna igračka legenda, Morten Olsen, čovjek s 102 nastupa za crvene, koji je na aktualnoj dužnosti od 2000. Najistaknutiji igrač je Ebbe Sand, 29-godišnji napadač njemačkog Schalkea, a igrajući u shemi 4-4-2, sastav bi mogao biti ovakav: Sörensen - Helveg, Henriksen, Laursen, Heintze - Jörgensen, Tofting, Gravesen, Grönkjaer - Sand, Tomasson.

U kvalifikacijama su se lako obračunali s društvom u 3. skupini, nanizavši u 10 utakmica šest pobjeda i četiri remija. Počeli su skromno (Island 2:1, Sj. Irska 1:1, Bugarska 1:1), ali su se na proljeće 2001. razigrali (Malta 5:0, Češka 0:0, Češka 2:1, Malta 2:1), te na jesen sigurno dovršili posao (Sj. Irska 1:1, Bugarska 2:0, Island 6:0). Gore spomenuti Sand bio je njihov najbolji strijelac, s devet postignutih pogodaka.

Danskoj prognoziramo borbu za 2. mjesto u skupini. Francuska im svakako ne leži, a Senegal će najvjerojatnije uspjeti slomiti, dok će ogled s Urugvajem biti zanimljiv spoj sjevernjačke "pozicione" igre i južnjačkog "plesnog ritma". Prođu li dalje, opet će se naći na velikom iskušenju jer mogu naletjeti na nekoga iz "skupine smrti", Englesku, Argentinu, Nigeriju ili Švedsku. No, najprije treba apsolvirati urugvajske "celeste"...