Je li to uopće nogomet?!

Da vam netko priča, sigurno ne biste vjerovali da ćete i to vidjeti. Recimo, da vam netko, uoči 23.kola Hrvatske nogometne lige, najavi kako će Dinamo izgubiti u Maksimiru od Varteksa, da će u isto vrijeme Hajduk (po tko zna koji put) prosuti bodove na Poljudu protiv Slaven Belupa, da će se Rijeka mučiti protiv Vukovara 91 i zahvaliti Bogu što nije izgubila, pomislili biste da je riječ tek o neslanoj šali. A upravo to gledali smo u subotu na hrvatskim travnjacima, koji su postali toliko jadni i užasno nevezani sa sportom da je to nevjerojatno.

Posebno je teško bilo gledateljima u Maksimiru. Tamo je Varteks odnio već uknjižene bodove Dinamu, zakompliciravši situaciju oko borbe za prvaka države. Moglo je biti još gore, da je Hajduk dobio Koprivničane, kojim slučajem, jer drugačije izgleda ne može. No, vratimo se Maksimiru. Taj poraz i nije toliko tragičan: Tragično je kakvi nama igrači igraju, odnosno kako se ponašaju. Igor Cvitanović je najbolji strijelac plavih u povijesti. Ključna je - povijest. Jer, to više nije Cvita kakvog pamtimo. On je - izgubljen. A potez koji je povukao protiv Varteksa je nešto najgluplje, uvjereni smo, ikad viđeno kod nas. Udariti čovjeka koji vam uzme čistu loptu, i to kad vaša momčad već ima igrača manje, nije za crveni karton, već za puno veću i rigorozniju kaznu. Oštetio je Knez Igor (pretencioznog li nadimka!) sebe, klub, navijače, oštetio je - nogomet. Sankcije, kakve god budu, biti će premale.

Pazite, Varteks je dobio tu utakmicu sa 2 igrača više, ali Varteks je igrao - sramotno. Nevjerojatno je da 11 Varaždinaca protiv 9 Zagrepčana odigraju gotovo defenzivnu varijantu. Dobro, bodovi idu u Varaždin, ali što je s igrom?! Što je s ljepotom, što je s ono starom tvrdnjom da se nogomet igra za golove? Varteks je zabio, ali Varteks nije igrao za golove, nije napao devetoricu nesretnika u Dinamovom dresu, već je zabio više nego slučajno, i kukavički čekao kraj. Uostalom, priznao je to i Luka Bonačić, trener Varaždinaca.

U isto vrijeme, Hajduk ratuje sa svima, traži pravdu, priča o urotama, a uredno gubi bodove na terenu. I to kako! Slaven Belupo je, izvlače se Splićani, igrao bunker, koji je bilo nemoguće probiti. A je li? Momčad, koja za sebe, poput Hajduka, tvrdi da je zrela za prvo mjesto, nema pravo, niti se može izvlačiti na takve probleme. Pogotovo kada se zna da su gosti igrali veliki dio utakmice s deset igrača (isključen Amižić). I još kada se zna da Dinamo pati protiv Varteksa, da je to igračima s Poljuda bila savršena prilika da se približe na 1 bod, onda su takve isprike - glupe. Nećemo se igrati pemtnih stručnjaka, ali je jasno da bi se Hajduk trebao već jednom posvetiti svojoj (ne)igri, a ne tražiti izmjene, dopune, komisije, žalbe i sve van terena. Ne kažemo kako Hajduk nije u pravu (ako je uopće), ali uz ovakvu igru ne trebaju im slučajevi. Jer, igra Hajduka je najveći slučaj.

Rijeka? U flash vijestima možete vidjeti što je o antipropagandi nogometa rekao trener Rijeke Nenad Gračan. Boli me glava - to je bio njegov komentar. Istina, jer nije glava boljela samo njega, tablete su tražili mnogi. Do jučer su na Kantridi govorili kako krize nema, već je stvar u nesreći, ali je Vukovar (svaka im čast!) ogolio sve slabosti i zorno prikazao nemoć bijelih. To, jednostavno, ne možete nazvati nogometom. A Rijeka, zamislite ironije, želi u - Europu. S kim? S ovom momčadi, kojoj je sustav, igra ili ljepota nepoznat pojam. Nema niti trunke istine u tvrdnji da Rijeka nema sreće. Rijeka nema - kvalitete. U tome je osnovni problem, sve ostalo su priče za malu djecu.

Dinamo, Hajduk i Rijeka su, uz Osijek, klubovi koji uživaju status perjanica našeg nogometa. U pravilu su njihove utakmice mučenje za gledatelje, dok se, koliko toliko, ljepota može vidjeti na susretima, neopravdano nazvanih, malih klubova.Tako ćete 6 pogodaka vidjeti na susretu Cibalia - Šibenik i Osijek - Hrvatski dragovoljac, tek jedan manje u susretu Zagreb - Istra. I dok su igrači tih klubova obični siromasi u odnosu na Zagrepčane ili Splićane, na njihovim ćete stadionima, ako ništa drugo vidjeti golove. Za koje se, rekosmo, igra nogomet.

Kriterija nema, ugovori su basnoslovno visoki, a igra je - jadna. Nešto će se u našem nogometu morati mijenjati, jer ovo što smo doživjeli u subotnjem kolu je strava i užas. Svi pričaju o milijunima, markama, dolarima, maštaju o menadžerima, velikim klubovima, a igraju tako grozno da sve te priče izgledaju smiješnima. Prvo vi gospodo draga, zaigrajte nogomet, vratite publiku na stadione, a onda tražite milijunske ugovore. I imamo samo jednu želju. Neka se ovakvo kolo ne ponovi više nikada. Ali baš nikada.