Moglo bi bit, da je lakše umrit...

Nakon nekoliko uobičajenih rečenica o utakmici, koje su vjerojatno samo rijetki zapamtili, većina je čekala pitanje novinara HRT-a o reprezentaciji. Pitanje nismo dočekali, ali zato na sam spomen reprezentacije dočekasmo odbijenicu i prijetnju prekidom intervjua.

Foto: Nikola Movrić

Još jednom hrvatska javnost nije dobila ne ispriku, nego ni - objašnjenje. Igor Bišćan imao je toliko vremena i toliko prigoda da objasni hrvatskom navijaču zbog čega je pobjegao iz reprezentacije. Ako se i ne namjerava ispričati za uvredu svima kojima je reprezentacija važna i sveta, mogao ih je barem počastiti objašnjenjem. Svojom verzijom. Svojom pričom. Preko TV ekrana. Bez posrednika.

No, iz svakog zla ima i nešto dobro. Možda su večeras progledali i oni malobrojni, koji zagovaraju njegov "bezuvjetan povratak". Reprezentacija može bez svakoga, posebno bez onoga kome ne znači ništa. Bišćan reprezentaciji nije ništa dao, niti išta želi dati i vrijeme je da se njegovim imenom prestane licitirati. Pružena mu je ruka kad mu je bilo najteže, kad nije igrao, kad nije nikome ništa značio, a on je na tu ruku pljunuo. I odjurio u disko, dok su se drugi spremali za ključnu utakmicu kvalifikacija.

Ne kaže slučajno Gibonni: "Moglo bi bit da je lakše umrit, nego ljudima reć oprosti...". Kao da je pisao pjesmu o Bišćanu. Zlatku Kranjčaru s druge strane, posvetili bismo pjesmu "Ovo mi je škola". Od istog je autora.