Money, money, money...

Ne bih želio širiti negativne vibracije oko današnjeg nogometa, jer on i dalje puni stadione što će reći da su gledatelji zadovoljni "proizvodom". On i dalje ima visoku TV gledanost, i dalje nudi prave utakmice, prave igrače, prava rivalstva, i dalje se mnogo mladih želi baviti "najvažnijom sporednom stvari na svijetu". Istina, treba se zapitati koji su danas njihovi razlozi...lova, manekenke, slava, BMW ili nogomet? Ne bih se kladio na ovo posljednje...

Čini se da je negdje ipak pošlo po zlu. Nogomet već davno nije samo nogomet, pa iz te perspektive ovaj tekst i nije aktualan, no čini se da se polako prelaze sve moguće granice. Biznismeni kupuju najpopularnije svjetske klubove ponašajući se s njima kao igračkama, ne mareći za osjećaje tisuća, ili stotina tisuća njihovih navijača. Igrači postavljaju ultimatume klubovima, menadžeri ucjenjuju predsjednike i trenere klubova, vode se opasne bitke za 13-godišnje dječake (jer u toj dobi oni još ne mogu biti nogometaši), klubovi se potajno sastaju s igračima ili njihovim zastupnicima mimo svih propisa...ili ako s globalne skale pređemo na domaću, nogometni menadžeri žrtve su ubojica, trenerima se pale auti. Istina, posljednja dva primjera nisu nužno povezana s nogometom, no jasno je da tu mnogo toga nije čisto.

Problematika mafije, nogometnih menadžera i svega sličnog, malo mi je presložena, ono što me intrigira je ponašanje nogometaša čija je bahatost prešla sve razine dobrog ukusa. Steven Gerrard poigravao se s navijačima, vodstvom, ali i veličinom svog kluba, odgađajući potpisati novi ugovor sve dok nije zadovoljio svoje apetite. Koji su, uzgred budi rečeno, astronomski, Gerrardu ni milijun kuna tjedno (!) nije dovoljno. Kapetan Liverpoola pritom zaboravlja koliku čast ima što igra za najveći engleski klub. Zaboravlja da mu je taj klub omogućio apsolutno sve, počevši od nogometne afirmacije. Zaboravlja za koliko su novaca igrali velikani Redsa koji su klubu dali i više nego on. Zaboravlja da navijači odvajaju velike cifre od plaća koje su daleko manje od njegove kako bi mu dali podršku. Naravno, kad zaboraviš na sve to, onda ti nije problem ucjenjivati klub do krajnjih granica, pogađati se za par desetaka tisuća funti u situaciji kada si već osigurao carski život sebi, svojoj djeci, njihovoj, njihovoj, itd.

Foto: Shi-Yin Gu

Ma daleko od toga da je Gerrard sad neki usamljeni primjer, samo je aktualan. Može recimo Robinho? Mladi brazilski napadač visoko je poletio nakon napisa u brazilskim i europskim medijima, pa je pomislio da je najbolja stvar koja se pojavila nakon tople vode. Tako je Robinho odlučio da više neće trenirati sa Santosom, jer se, zamislite, predsjednik kluba Marcelo Teixeira, usudio (!) odbiti ponudu Reala od 25 milijuna eura za "toplu vodu". Ma nebitno je što je Santos napravio igrača od Robinha, što mu je uopće omogućio da postane svjetska zvijezda. Ili, što ga je Teixeira plaćao dok je još bio "nitko i ništa". Sad kad je nešto, tko šljivi i Teixeiru i Santos i navijače kojima je bio uzor, kad mu se pruža prilika da zaigra u velikom Realu.

Naravno, igrači su u najviše slučajeva samo pijuni gramzivih menadžera koji su im napunili glavu raznoraznim obećanjima, ciframa od kojih boli glava običnog čovjeka. Kad se u računicu dodaju nemoralni predstavnici klubova, koji će pod svaku cijenu dovesti traženu metu, nije čudo što se 20-godišnjaci odlučuju na poteze koji nisu fer prema matičnim klubovima, prema odanima navijačima, prema suigračima, trenerima, pa i cijeloj naciji ako treba.

Robinho je, poslije Kupa konfederecija, za televiziju izjavio kako je pričao s Realom i kako on ide u Madrid. Kad je to čuo spomenuti Teixeira, pao mu je mrak na oči, nazvao je tu televiziju i rekako kako Robinhov ugovor istječe 2008. godine, a prije toga može otići samo ako kupac istrese 50 milijuna eura. "To je znak nepoštovanja prema Santosu; možda imaju financijsku i ekonomsku snagu, ali to ne znači da mogu raditi što hoće, kad hoće". Teixeirin "viteški" stav je za svaku pohvalu, no bojim se da Real, Chelsea i ostali bogataši mogu upravo to - raditi što hoće, kad hoće.

Stav predsjednika Santosa oduševio je cijeli Brazil, u kojem se nadaju kako se neki europski bogatun konačno namjerio na predsjednika kojeg neće moći oženiti. Već neko vrijeme vodeći brazilski igrači odlaze za "badava" u Europu, u posljednje vrijeme nerijetko kod bogatih ruskih "naftaša", što zasigurno smeta većinom siromašni brazilski narod u kojem je nogomet "najvažnija stvar na svijetu". Dakako, smeta ih i što njihovi miljenici bez imalo tuge "nogiraju" svoje klubove, pa i navijače, kako bi svoj račun obogatili igranjem u Rusiji ili Ukrajini.

Teixeira će reći, "Dogovor se mora postići sa Santosom, klubom koji ga je predstavio, uvijek mu plaćao na vrijeme i pomogao mu kad je bilo potrebno". Za sada, tvrdoglavi predsjednik Santosa dobiva bitku s Realom, bez obzira na Robinhovo izbjegavanje treninga. Omaleni Brazilac brzo će shvatiti kako mu neigranje samo šteti, izgubit će mjesto u brazilskoj reprezentaciji, a kad-tad i transfer u bogati europski klub. Može li Teixeira izdržati ovaj dvoboj protiv love, Reala, menadžera, a samo uz podršku siromašnih navijača? Zbog nogometa, nadajmo se da može...