Na greškama se (ne) uči

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Neobično je zanimljivo kako u Dinamu ne samo da se žele riješiti ponajboljih igrača, već to čine na takav način da se igrač više nikada ne poželi vratiti na Maksimir. Možda najsličniji primjer ovome Kranjčara je odlazak Roberta Prosinečkog, kojeg je Velimir Zajec doslovno protjerao iz kluba, što je očito bio potez koji se nije isplatio ni klubu, ni igraču. Na više ili manje sličan način, u novijoj eri iz Dinama su otišli Olić, Balaban, Mikić i Mitu, a početkom ove sezone otišao je i Sedloski.

Ne treba posebno objašnjavati kako je odlazak Sedloskog bio kardinalna pogreška Mamića i društva, uostalom, ti isti sada svim silama pokušavaju vratiti Sedloskog, shvaćajući da Milinović i Ješe zajedno ne mogu nadomjestiti makedonskog reprezentativca. Istodobno, pokušavaju se rješiti najtalentiranijeg igrača, jer nije bio dovoljno poslušan.

Niko Kranjčar nije imao dobru polusezonu. Forma je uglavnom bila puno ispod prošlosezonske, stigle su i svađe s trenerima, loši potezi u medijima, čak su se i navijači okrenuli protiv igrača koji im je još jučer bio idol i najdraži igrač. Jedina svijetla točka bile su prezentacije u reprezentaciji kod oca Zlatka Kranjčara, no kroz cijelu jesen bilo je jasno da to nije pravi Niko Kranjčar.

Foto: Nikola Movrić

I umjesto da se Lončarević i ostatak Dinamovih trenera potrude da Kranjčar junior svede kilažu na pravu mjeru i vrati se u pravu formu (igrački, ali i mentalno), Dinamo je odlučio dići ruke od najvećeg talenta kojeg je Hrvatska imala u dugo vremena. I bez obzira na Nikine predstave ove polusezone, on je i dalje igrač koji je sposoban puno dati hrvatskom nogometu, i kojem zbog toga treba dati svu moguću potporu. Uostalom, da je baš tako loš kakvim ga sada žele prikazati u Dinamu, ne bi se mogli čuti komentari direktora Hajduka, trenera Varteksa i igrača Rijeke kako bi im Kranjčar baš odlično došao u borbi za naslov prvaka.

Graditi veliki klub nije moguće bez velikih igrača. Čini se da to u Dinamu i ne razumiju najbolje, jer ako misle da Luka Modrić može zamijeniti Kranjčara, čeka ih veliko razočaranje. Modrić može biti solidan igrač za Dinamo, kao što su to Štrok, Tomić ili Agić. Ali ako Mamić želi europski rezultat i europsku momčad, trebaju mu igrači koji su sposobni za takve domete, a u Dinamu su to trenutno samo Eduardo da Silva i Niko Kranjčar. Naravno, ne ovaj "jesenski" Kranjčar, već prošlosezonski, uvjerljivo najbolji igrač HNL-a.

Iz perspektive Dinama, dakle, klub ostaje bez ponajboljeg igrača, bez nogometaša čiji potezi rješavaju utakmice, ali i dovode publiku na stadion. No, pratitelji "modrih" već su navikli na takav scenarij, no u ovom slučaju ne gubi samo klub. Ode li ovakav Kranjčar u inozemstvo, bila to Ukrajina, Italija, Rusija ili neka četvrta zemlja, mogao bi postati još jedan u niz "velikih talenata" koji su se izgubili.

Foto: Davor Sajko

Niko, nažalost, ima sve predispozicije upravo za to. Nema dovoljno stabilan karakter, odlazi u lošoj formi, s nekoliko kilograma viška. U jednom ozbiljnom klubu, gdje se traži maksimalni profesionalizam, takav Niko neće izboriti mjesto u momčadi, preselit će na klupu ili na tribine, a Hrvatska će žaliti za još jednim potraćenim talentom. I onda, nakon šest mjeseci, godine ili dvije, Dinamo i Kranjčar shvatit će da su se prerano rastali, i da bi još jednom htjeli stupiti u "brak".

Ne bi li bilo pametnije da Kranjčar i Dinamo tu pogrešku shvate sada, prije nego prođe to razdoblje? Ne bi li bilo pametnije da zajedno krenu u utrku za naslovom prvaka, koja još nije izgubljena? Zar Kranjčar ne može naučiti na primjerima Silvija Marića, Igora Bišćana ili Boška Balabana? A zar Dinamo ne može naučiti na tim istim primjerima? Bilo bi dobro da nauče, i za Dinamo, i za Kranjčara, ali i za hrvatski nogomet...