Opasne veze

Torcidi je dosta! (Snimio: Bojan Brčić)

Mnogi su govorili kako je sve samo pitanje dana... Teško je bilo vjerovati da će najvjerniji navijači pojedinih klubova, za koje doslovce žive, na "nišan", umjesto "smrtnog neprijatelja" uzeti svoje nogometaše. A, eto, dogodilo se upravo to, fronta je otvorena na Poljudu, Maksimiru, Kantridi..., navijači su krenuli u sukob, otvoreni sukob sa dojučerašnjim idolima. Jasno, gubitnici su svi. Navijači su izgubili "smisao života", njima dolazak na stadione više ne predstavlja zadovoljstvo, a igrači su izgubili podršku bez koje ne mogu opstati. Kako će se klupko rasplesti?

Vremena se, više puta smo naglasili, neumitno mijenjanju, više ništa nije kao jučer. Ali, da je netko rekao kako će Torcida prekinuti susret između Hajduka i, pazite, Šibenika, vjerojatno bi se na tu konstataciju svi lijepo nasmijali. Dogodilo se baš to, "sjever" nije izdržao, u poplavi smiješnih, nerealnih i počesto bahatih najava, izgubili su se torcidaši i prekinuli susret. Hajduk je odavno prestao biti institucijom, a nakon ovakve blamaže, sve priče o "tradiciji, velikom imenu, naslovima" i svemu ostalom postale su tek - predmetom sprdnje. Zamislite, Šibenik, koji je pred ponorom ispadanja iz lige, koji je Hajduku uredno služio tek kao "malo jači sparing partner", rasplinuo je sve snove najvjernijih navijača Hajduka, i Poljud pretvorio u bojno polje. U redu, znalo se da Torcida nema milosti i razumijevanja, jer u Splitu se priznaju samo najbolji, ali ovo je doista raritet. Nejaki Šibenik razgolitio je sve slabosti Splićana, udarivši ih tamo gdje su najslabiji... A, ipak, Šibenik je samo posljedica, uzrok leži negdje drugdje.

Ljudima u Splitu je, očigledno, dosadilo slušati najave "došlo je vrijeme da skinemo modre s prijestolja", iz godine u godinu (od 1995.) sve je ostajalo samo na tome. Sada se, eto, spustio mrak, a kakve će to posljedice imati, tek ostaje da se vidi. Spas? Nitko ne zna u čemu je, i ima li uopće spasa. Za Hajduk je ovo prvenstvo arhivirano, naslov ostaje utopija, a utjeha se može tražiti tek u Kupu. Ako... Kad su već krenuli, torcidaši sigurno neće stati, neće imati milosti, to je jasno. Mnogima su dani na Poljudu odbrojani, pritom se jasno misli i na igrače i rukovodeće strukture. Popusta više neće biti za nikoga. Nakon ovoga, maske padaju, u to nema sumnje, "prljavi veš" će, uvjereni smo, dan za danom, izlaziti na svjetlo dana, tako da će i ono malo "hajdukove veličine" nestati. Tužno, jadno, zapravo, katastrofalno stanje.

Jug je uzavrio, ali sjever "drži priključak". Baš kao i njihovim kolegama iz Splita, Bad Blue Boysima je također "prekipjelo", igrači Dinama postali su "hodajuće mete", nad glavom im se pojavila, do jučer nezamisliva opasnost, izlaska na ulice metropole. Nevjerojatno, sve se to događa netom nakon povratka "svetog imena". Za taj se čin, ako se ne sjećate, tvrdilo da će konačno pomiriti "sve Purgere i otjerati duhove Maksimira". Koliko je ta akcija uspješno "izvedena", vidi se iz priloženog... O čemu se radi u "zagrebačkom slučaju"?

Bad Blue Boysi ne vole razmažene "zvijezde" (Snimio: Dražen Patarčić)

Stvar je poprilično jednostavna. Igrači Dinama, nakon pada njihova "mentora" Zlatka Canjuge, zaprijetili su štrajkom. Jer, njima klub duguje i dok se "lova" ne istrese na stol - nema nogometa. Nama se čini da nije sve samo u tome. Nije tajna da su dinamovci, u vrijeme "Cezara" bili naučeni da basnoslovne ugovore. Primjera radi, navodno niti jedan modri do sada nije potpisao ugovor vrijedan manje od 250.000 njemačkih maraka! Canjuga je pao, a mnogi se igrači Dinama vjerojatno boje da više neće biti dijeljenja love šakom i kapom, kao do sada. Da bi izvukli barem dosadašnja dugovanja, odlučili su novoj Upravi za dobrodošlicu ponuditi - štrajk. Samo, zaboravili su jednu, njima očigledno, nevažnu sitnicu. Navijače. Koji ne shvaćaju da bogataši iz Maksimira, koji "voze skupe limuzine i slušaju narodnjake", ne žele za Dinamo igrati iz ljubavi, već samo zbog novaca. Naravno, BBB-ima je Dinamo svetinja, oni za njega žive, zato su očekivali da barem dio takvog razmišljanja pokažu i igrači. Ali, nisu oni na istoj valnoj duljini... Zato je protiv Istre uobičajeno navijanje izostalo, umjesto toga s tribina se slila bujica uvreda prema igračima koji su postali "dinamovi neprijatelji broj 1".

Sličnih, samo u daleko manjoj mjeri, događanja bilo je i na Kantridi, za vrijeme susreta Rijeke i Zagreba. Loša igra iznervirala je navijače (kojih je, spomenimo, bilo tek 500-tinjak), uslijedile su uvrede. Barnabas Sztipanovics nije izdržao, kada je zamijenjen, pri izlasku s terena, pokazao je tribinama - srednji prst! Naravno, njemu je sada život u Rijeci i te kako otežan, ali ništa bitno drugačije nije ni ostalima. Čak i Nenad Gračan, trener bijelih, koji je do sada u Rijeci imao status "malog Boga", nije bio pošteđen uvreda, i to vrlo, vrlo niskih. I na Kantridi je, dakle, relacija tribine - teren narušena, mnogi tvrde da bi u subotu, ako bijeli ne pometu Varteks moglo biti gore. Daleko gore...

Pukla "ljubav" između Armade i igrača (Snimio: Dražen Patarčić)

Nogomet je postao mučan, odnosno, bolje rečeno, postao je mučenje. Za sve. Igrače, navijače, novinare. Veselja i radosti više nema, rezultat čak više nije važan, traži se korektan i profesionalan pristup, traži se prvenstveno ljubav prema dresu u kojem igrate. Po mišljenju navijača, toga nema. Možda netko misli kako smo aklamacijom stali na stranu navijača. Ne, mi ih samo pokušavamo razumjeti, opravdati nikako. Pogotovo ne možemo opravdati potez Torcide, koja je u svom bijesu najviše oštetila Hajduka. Samo, kada je situacija prosječnog hrvatskog čovjeka takva da jedva krpa kraj s krajem, onda je svaki realan i odmjeren potez teško očekivati. Njima, navijačima, je nogomet, sport zapravo, ostao jedini ispušni ventil. Ili je to bio. Oni od nogometaša očekuju da, na neki način, budu solidarni s običnim ljudima, da profesionalno odrađuju svoj posao, pa čak i ako plaća kasni. Prznat ćete, ipak je lakše nogometašima, koji ipak imaju dovoljnu zalihu "dočekati" isplatu duga.

Sve u svemu, plovimo nemirnim morem, u kojem je opstanak upitan. Do sada je bilo "normalno" da udaraju jedni po drugima, sada je počeo raspad sistema unutar "kuće". Povratka, čini se, nema. Nešto će se morati prelomiti, a svi neće izaći iz toga zadovoljni. Nogometašima je do sada bilo teško igrati u gostima. Kakvo je vrijeme stiglo, opasnije je, daleko opasnije, igrati pred svojim tribinama. Mislimo da gore i teže situacije nema...