Petarda

Putem prema Zagrebu spontano se formirala kolona onih koji su kao i mi krenuli na, kako se kasnije pokazalo, najveći nogometni spektakl 1997. godine. Suprotnim smjerom prolaze automobili, autobusi, biciklisti, motoristi i gotovo svatko pozdravlja veselu kolonu, netko sirenom, netko s podignuta dva prsta, netko povicima: "Dinamo, Dinamo!" Toga dana svi su znali kuda idemo. Prvi susret hrvatskog kluba sa srpskim nakon Domovinskog rata, prvi susret dvaju članova nekad poznate "Velike četvorke". Zagreb je toga dana ugostio beogradski Partizan i toga su dana stali svi drugi događaji.

Foto: , Badblueboys.hr

Ulazimo u Zagreb. U svakoj ulici, na svakom koraku netko s Dinamovim obilježjima. U kafićima sjede grupe navijača, tramvaji puni ljudi obučenih u plavo. Sa svih strana čuje se pjesma. Stojimo na semaforu čekajući zeleno svjetlo, iza nas se zaustavlja automobil riječke registracije. Vozač izlazi i dolazi do nas: "Bok dečki, kako da dođemo do Maksimira?" Kažemo mu neka nas prati, idemo zajedno. Okrećemo na radiju stojedinicu, koja cijeli dan "pumpa" atmosferu na najbolji mogući način - vjerojatno po stoti put vrti se "Dinamo ja volim" od Pipsa. Svakom pravom navijaču Dinama ne treba govoriti da 1997. godine toj pjesmi nije bilo mjesto u zvučnicima maksimirskog stadiona, pa je gušt bio tim veći. Iako se klub tada zvao Croatia, svima je u srcu samo - sveto ime Dinamo.

Dolazimo na stadion oko 16 sati, iako je do utakmice četiri sata, i upadamo na Istok sjedenje. Na dobro poznatom, danas na žalost nepostojećem, stajanju istočne tribine Bad Blue Boysi već uvježbavaju grla. Pomno pratimo kako se puni Maksimir i kako se rijeke navijača slijevaju prema ulazima svih tribina. Dva sata prije utakmice stadion je krcat, a atmosfera kakva se doživljava jednom u životu. Nitko nije niti u jednom trenuku sumnjao da se 0:1 iz Beograda može prestići, svi su došli vidjeti trijumf Dinama. Poraz nije bio na meniju. Nema predaje.

Sat vremena prije utakmice na zagrijavanje istrčavaju igrači Partizana. Gromoglasnu "dobrodošlicu" od koje su se tresle tribine teško je opisati kad vam je na raspolaganju samo tipkovnica. Nedugo zatim, na maksimirski travnjak izlaze Dražen Ladić, Goran Jurić, Dario Šimić, Stjepan Tomas, Danijel Šarić, Edin Mujčin, Kruno Jurčić, Robert Prosinečki, Silvio Marić, Damir Krznar, Mark Viduka, Igor Cvitanović i ostali Dinamovi igrači, te trener Marijan Vlak. Vulkansko grotlo se otvorilo i sa sjevera, istoka, zapada i juga zaorilo se: "Dinamo, Dinamo, Dinamo", počasnoj Dinamovoj loži unatoč i usprkos.

Uskoro se igrači povlače u svlačionice, u zraku se osjeća napetost jer uskoro će početi lov za tim jednim golom prednosti. S prvim dodirom lopte Maksimirom je odjekivalo: "U boj, u boj, za narod svoj", atmosfera od koje se ježi koža. Igrači su poslušali pjesmu s tribina i svojom igrom napisali povijest.

Već u prvih 45 minuta "modri" su napunili Partizanovu mrežu do vrha. Preko 40.000 gledatelja bilo je u deliriju sa svakim novim pogotkom. Čak niti smiješni francuski sudac Gilles Vessiere sa svojim izmišljenim jedanaestercem nije uspio zaustaviti furiozni Dinamo. Dražen Ladić je i to obranio, te tako najavio fantastičnu formu koju je prikazao godinu dana kasnije u Francuskoj.

Na kraju su Cvitanović, Marić i Viduka između sebe podijelili pet prekrasnih pogodaka, a moglo ih je biti i više. Partizan je bio razbijen, pregažen, posramljen. Danas je 30. srpnja 2005. godine i osam godina nakon te utakmice o "petardi" se još uvijek priča kao da je bila jučer. Svaki Dinamov navijač, od onoga koji je utakmicu popratio preko malih ekrana, do onoga koji je imao privilegiju biti na tribinama, ima priču sličnu mojoj. Mnogima od njih utakmica Dinamo - Partizan predstavlja vrhunac navijačkog staža, kao uostalom i dolje potpisanome. Danas su u Dinamu neki drugi ljudi, danas se Dinamo diže iz pepela. Puno je vremena prošlo, puno se stvari promijenilo, no neke stvari su besmrtne. Uvijek će se pamtiti samo jedna - petarda.