Računi dolaze na naplatu...

Oko njega su se uvijek lomila koplja u reprezentaciji. Alen Bokšić, sjajni napadač kojeg Europa jednostavno obožava u Hrvatskoj, pogotovo u nacionalnom dresu, nikada nije dobio bezrezervnu podršku. Uvijek se (većinom neobjektivno) “pljuvalo” po njegovim mogućnostima, igrama i kvalitetama, pritom se uopće nije realno sagledala istina. A istina je da Alen u sebi ima “dinamit”, ako je zdrav, spreman, ako je u formi, onda je momčad s njim osuđena na uspjeh. Ali, ponovit ćemo, nikad se njegov status nije gledao kroz takve naočale, uvijek je sve lebdilo oko kmonstatacije ”njega je najbolje potjerati, ionako nije za ništa”. Tužno, jako tužno… Na kraju, želja “stručnjaka” je ispunjena. S jednom razlikom, Alena nisu potjerali, odlučio je otići – sam!

Ustvari, možda su ga i potjerali, iako to neće, do kraja, priznati. Njegova odluka o konačnom oproštaju podigla je veliku buru, igrač koji “nikada nije bio dovoljno dobar”, danas je, čini se, otvorio Pandorinu kutiju. Što, uopće, čovjek može očekivati nako svega. Dražen Ladić, Zvonimir Boban, Slaven Bilić više ne stanuju u tom društvu, danas je jasno da će i “Boka” mahnuti na pozdrav… Ne, definitivno to više nije to, momčad koja je pokorila svijet, momčad koja je, sigurno, neponovljiva, osipa se frapantnom brzinom… Možda i nije problem što igrači odlaze, problem je u tome – kako odlaze. Tiho, kroz sporedna vrata, a oni su, ipak, napravili najveću promociju nogometa i Hrvatske. Nažalost, oni koji na njihovim uspjesima zarađuju novce, gospoda iz Hrvatskog nogometnog saveza sjede i ništa im nije jasno. A najmanje im je jasno što nas čeka sutra, kako spriječiti novu lavinu odlazaka, koja bi, ako do nje doista dođe, mogla izazvati totalnu pomrčinu…

Dva “tragikomičara” iz Ilice, nakon što je Bokšić plasirao bombu u javnost, pokušavaju odigrati poteze koji bi, kao, vratili sjajnog napadača. Zorislav Srebrić i Vlatko Marković, dvojac iz galerije putujućeg HNS cirkusa, zavapio je za Bokšićem. Srebrić poručuje ”nadam se povoljnom rješenju, iako je Alen uporan, ni ja se ne predajem”, dok je “boss” Marković konstatirao ”Alen previše voli Hrvatsku da bi otišao tek tako” uz dodatak ”vjerujem da ću ga razuvjeriti”. Da čovjek ne povjeruje! Samo jedno pitanje se Markoviću i Srebriću može postaviti: gdje ste bili do sada? Ovo, koliko god tako izgledalo, nije slučajno, nije se dogodilo preko noći, odjednom… Kuhalo je mjesecima, kuhalo je, zapravo, još tamo od Francuske, ali gospodu iz HNS-a to jednostavno nije bilo briga. Na njima je, makar su u igri i svi ostali (novinari, javnost…) najveća odgovornost. Oni su morali držati konce u svojim rukama, morali su napraviti strategiju razvoja, znati što i kako dalje. Umjesto toga zabavljali su se glupostima, Marković je hranio javnost svojim nebulozama kako je on prijatelj ovome ili onome, kako nas Europa cijeni, i sve u tom stilu…

Da su imalo odgovorni i moralni odavno bi pokupili krpice, umjesto igrača, morali su odlaziti oni. Njima, ipak, tako nešto neće pasti napamet, oni sebe praviše vole da bi se odlučili na odlazak. Baš zato su oni, jasno je, najveći krivci za aktualno stanje u hrvatskom nogometu, koji izgleda poput trošne kuće koju drži jedan jedini zid… U ovom slučaju, taj zid su trebali biti “kockasti”, ali, njih više nemamo, barem ne u smislu homogenosti i kompaktnosti. Što slijedi? Hoćemo li za tjedan-dva, ili mjesec-dva biti svjedoci nekog novog odlaska nad kojim će se nacija snebivati? Nije nemoguće, uopće nije nemoguće… Tek sada smo počeli shvaćati što je reprezentacija Hrvatske značila, tek sada je jasno da ovakvu momčad više – nećemo imati. Zato je najveća tragedija što takva momčad “umire” poput totalnog anonimca. Sve je to samo naplata starih računa nebrige, improvizacije, kaosa, osobnih igara, podmetanja, koji posljednjih godina “jedu” naš nogomet. Jučer Boban, danas Bokšić, sutra, možda Davor Šuker ili Mario Stanić. Srebrić i Marković? Ne, oni će ostati i trubiti kako “nema nikih problema”, što je Markovićeva omiljena uzrečica. Sve ovo što nam se događa mogli smo, morali zapravo, predvidjeti, umjesto što su svi bili nijemi i totalno statični… Zato ni ne znamo što će se dogoditi sutra. A kako bi i znali kad nam o nogometu odlučuju oni koji, kako je jednom netko rekao, ”koji ne znaju ni tko im glavu nosi”.