Rijeka misli ozbiljno

Grad Rijeka je u sastav Hrvatske, a u sklopu bivše Jugoslavije, inkorporirana nakon II. svjetskog rata. Do tada je najjači klub grada, ili bar njegovog većeg dijela, koji je bio pod talijanskom upravom, bila Fiumana, no taj je kolektiv rasformiran kapitulacijom Italije. U skladu s klasičnim revolucionarnim načelima, nova vlast je krenula od nule, pa je tako bilo i sa sportskim klubovima. U prvoj poratnoj sezoni (1945/46.) klubovi s područja okupacije nisu se još uključili u Hrvatsku ligu, već su odigrali zasebna prvenstva, a potom i kvalifikacije za Prvu saveznu ligu, na razini cijele Jugoslavije.

Niz riječkih klubova, koji su odigrali prvenstvo grada, u srpnju 1946. je zamijenilo Športsko društvo Kvarner. Stoga je i mjesto u kvalifikacijama za Jugoligu dobio baš Kvarner, umjesto ugasnule momčadi Magazzini generali. Pobjedom nad pulskom USO-om, Kvarner je postao prvoligaš u prvom poratnom državnom prvenstvu. U toj sezoni igralo je 14 klubova, a Kvarner je bio deveti, baš prvi ispod crte koja je značila pad u niži rang, zbog smanjenja lige.

Nakon tog kraha, Kvarner je spao na prilično niske grane, tek se 1958. godine, sada kao Rijeka, ponovno uvrstio među prvoligaše. Uz vrlo dobru podršku s tribina Kantride, tijekom šest sezona Rijeka se stabilizirala u prostoru od sedmog do desetog mjesta na ljestvici. Potom, dvije sezone zaredom (1964/65. i 1965/66.) Rijeka je četvrta, vinula se u sam vrh tada vrlo snažne lige, koja je, treba reći, njedrila i finaliste europskih kupova.

Uslijedilo je ipak "hlađenje", Rijeka je pala u "podrum" tablice, 1969. godine i ispala iz lige. Izbivanje iz elitnog društva trajalo je do 1974. godine. U tih se pet godina štošta promijenilo. Međunarodni uspjesi jugoslavenskog nogometa počeli su se prorjeđivati, a nogometaši su se za tada brojne publikacije slikavali - u koloru. Bio je to i povratak u Prvu ligu, ali sada za stalno.

Prošle su dvije sezone osrednjih rezultata, 14. pa 11. mjesto i onda veliki skok na više plasmane. U generaciji sjajnih Desnice, Minte Ružića, Juričića, Radina, Hrstića i drugih, Rijeka dvije sezone zaredom osvaja peto mjesto, što je uz dvostruko osvajanje Kupa maršala Tita bilo zaista jedinstveno plodonosno razdoblje kluba s Kantride.

Novi nalet dogodio se u sezoni 1983/84., i dalje s približno identičnim kosturom momčadi osvojeno je četvrto mjesto i time izjednačen doseg iz davnih šezdesetih. To je ponovljeno 1986/87., a i u preostalim prvenstvima bivše države bilježeni su solidni dosezi.

Foto: Bruno Karadža

U samostalnoj Hrvatskoj, u trinaest do sada kompletiranih prvenstava, glavna je Rijekina značajka - oscilacija. Ploveći s šarolikim igračkim kadrovima, uz munjevite promjene u stručnom vodstvu, Rijeka je do sada, izuzev osmog, osvajala sva mjesta u rasponu od drugog do jedanaestog. Dakako, ljubitelji Rijekine "bijele" boje posebno su osjetljivi na sezonu 1998/99. u kojoj su njihovi ljubimci, iako bez izrazite zvijezde u svojim redovima, zabilježili najveći klupski uspjeh u ligaškim natjecanjima, bili su doprvaci, a debatama o regularnosti finiša ligaškog natjecanja dugo se nije nazirao kraj.

Šest godina kasnije, Rijeka napokon ima sjajno ukomponiranu momčad, dobrog i dosljednog trenera, prema potezima klupskog vodstva razvidno je da ima i jaku financijsku pozadinu, najveću prepreku ima u "super-Hajduku", koji bježi za dva boda.