Sofija dokaz ispravnog puta

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Mnogo će hvalospjeva dobiti, i to je u svakom slučaju zasluženo, igrači, no izbornik Zlatko Kranjčar također zaslužuje pohvale za rezultat u Sofiji, ali i cjelokupnu situaciju u državnoj selekciji. Kritičara će se uvijek naći, od prigovora za premještanje Vranješa u obranu u zagrebačkom susretu s Bugarima, do jučerašnjih malo zakašnjelih izmjena. No jedna od najboljih stvari u vezi Zlatka Kranjčara je što će on te kritike prihvatiti, priznati i idući put bolje odigrati svoje karte, što njegovih prethodnik nikad nije mogao. A k tome, Cico jednostavno sve ostalo radi odlično.

Hrvatska je i u Sofiji pokazala da igra prepoznatljiv, kvalitetan, dopadljiv i moderan nogomet, što bez obzira na plasmane na SP 2002. i EP 2004. nismo mogli reći za Jozićevu i Barićevu squadru. Možemo gledati čak i dalje, ovako dobro u kvalifikacijama Hrvatska nije izgledala ni u vrijeme "vatrenih" predvođenih ponajboljim hrvatskim nogometašima svih vremena, Bobanom, ŠUkerom i Prosinečkim. Ta prepoznatljiva fizionomija igre zasigurno je u velikoj mjeri Kranjčareva zasluga.

Hrvatska na terenu zna što hoće i kako to ostvariti, dobro sakriva svoje slabosti, a koristi vrline. Osim igre, Kranjčar je u odnosu na Barića donio i puno veću konstatnost u selekciji igrača, kako za cjelokupni kadar tako do početne postave. Od samog početka Kranjčarevog mandata, praktički se zna najbolja jedanaestorica, tek je možda jedno mjesto u veznom redu "varijabilno", a takav kontinuitet zasigurno potpomaže razvoj kvalitetne igre. S druge strane, Barić je u svojih prvih pet utakmica isprobao 39 igrača i četiri različita kapetana.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Kranjčarova vizija igre dijametralno je suprotna onoj Barića, koji je u odlučnoj utakmici protiv Slovenije u Zagrebu započeo sa šest stopera. Cico je od početka predstavio 3-4-1-2 i drži se te pobjedničke formacije, a možda i najvažniji korak u pravom smjeru je činjenica da kod Kranjčara svi igrači igraju na svojim pozicijama. U Irskoj je isprobao drugačiji sustav igre, vidio da ne ide i priznao kako taj eksepriment nije uspio. Za razliku od njega, Barić je eksperimentirao u ključnim utakmicama...

Kranjčar je također dao priliku i mladima. U prethodnom posjetu Bugarskoj, Srna je zabio tri pogotka, ali u dresu mlade reprezentacije. Kod Barića nije imao mjesta, igrali su već veterani Vugrinec i Stanić. I nakon susreta u Bugarskoj Barić je nastavio svojim stilom, prilike su dobivali raznorazni igrači koji nisu sposobni za velike domete (poput Mumleka) dok je Niko Kranjčar igrao za mladu reprezentaciju. I to kada je bio u najboljoj formi, kada je bio proglašen igračem sezone u HNL.

Zanimljivo je da će opet neki "tupiti" svoje, od "imali smo sreće" do "tata je trebao prije izvaditi debelog sina". No, pobijediti Švedsku i Bugarsku u gostima, s lakoćom slomiti otpor Mađarske, Islanda i Malte, a neuspjehom smatrati tek propuštenu pobjedu protiv Bugarske kod kuće može samo moćna momčad. Momčad u kojoj vlada zajedništvo, momčad u kojoj svih 11 igrača diše i igra zajedno. I zbog toga ćemo imati na što biti ponosni kad na Poljudu zaigramo s najboljom selekcijom svijeta.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Obično ovakve tekstove dovršim s ponekom kritikom kao smjernicom za buduća poboljšanja, no ovoga puta za tim nema potrebe. Ne zato jer ne može bolje, dakako da može, već zato jer Kranjčar i njegova momčad to već znaju i ne sumnjam da će na greškama raditi u budućnosti. Uostalom, zašto ponekad ne bismo mogli jednostavno pisati afirmativno, kad već zaista sve štima? Zašto uvijek tražiti minuse, pogreške, mane, probleme...

Nekima je teško prihvatiti da Hrvatska igra dobar i kvalitetan nogomet, da Niko Kranjčar igra dobro za reprezentaciju, da Zlatko Kranjčar bilježi uspjeh za uspjehom. Međutim, igra reprezentacije i njeni rezultati apsolutno potvrđuju da je Zlatko Kranjčar na pravom putu i da vodi nacionalnu selekciju na pravi način, utišavajući tako sve više dežurne kritičare koji nikako da dočekaju krivi korak. Nadajmo se da ga neće ni dočekati...