Torino i "Stara dama" izbliza...

Autocesta Milano - Torinu već nakon pedesetak kilometara od europskog centra mode pretvorila se u kanal prema Delle Alpiju. Sa svih strana i ulaza slijevale su se rijeke autobusa i osobnih automobila s oznakama "Forza Juve", a odmorišta su bila okupirana od crno-bijele armije Juventina.

Po dolasku u grad, odmah se osjetilo da atmosfera "unutar zidina" ipak nije ni približno onako žestoka i bučna kao jučer u Milanu. Za to nisu zaslužni domaći navijači već jasna stvar: nema Engleza. Navijači Reala ostavili su dojam sličan svojoj momčadi - bogati, pomalo razmaženi navijači koji neće baš previše trošiti glas, osim za poneku uvredu na račun domaćina.

S druge strane, navijači Juventusa, dojma smo, puno su žešći i glasniji od Milaneza. Puno manje "šminke" ima među njima, nisu to baš "modno osviješteni navijači" poput onih u crveno-crnim dresovima, koji u svakom trenutku imaju usklađen svaki odjevni predmet na sebi. Ovdje ipak ima puno više ljudi iz provincije, Juve je i poznat po tome da je po broju navijača "prvi u Italiji, drugi u Torinu". Stanovništvo ovog grada u puno većem postotku navija za puno manje internacionalnog drugoligaša.

Foto: Bernard Jurišić

Ono što nas je fasciniralo je činjenica da svaki, ali baš svaki od navijača Juventusa na sebi ima nešto s Juventusovim logotipom. Šal, kapa, dres, trenerka, mobitel, neki i sve ovo zajedno. Posebno Japanci. Mislim da nema odjevnog ili neodjevnog predmeta kojeg oni ne stave na sebe. Ono su preprodavačima karata najdraži "pejsaž". Jer ako imaš "kartu viška" i u vidokrugu primjetiš "žutu rasu", nema problema za prodati. Ne pitaju za cijenu.

Usput, karata i za Milan - Manchester i za Juventus - Real bilo je na crnom tržištu sve do pred sam početak susreta. Ako ste dovoljno uporni i pametni, mogli ste jako dobra sjedala nabaviti "ispod cijene", do pedesetak eura. Naravno, ako imate živaca i volje za laganom prepirkom s "tapkarošima" i ne popuštanjem na njihove "jedine moguće uvjete".

Suvenirnice na samom stadionu Delle Alpi služile su kao "arhiva novca". Što god se tamo ponudilo, bivalo je prodano, samo ako na sebi ima nekakav crno-bijeli dizajn. Dok smo čekali svoje "suvenirčiće", imali smo priliku vidjeti kasu u koju se trpalo eure. Čovjek je jedva zatvarao kasu od gomile papirića, a kasa se prazni nekoliko puta tijekom utakmice.

Foto: Bernard Jurišić

I onda se pitamo odakle tim klubovima novci? I pitamo se zašto ih naši klubovi nemaju? Pa kako će ih imati kad gotovo svi klubovi imaju iste dresove, nikakav vizualni identitet i za svaki od dresova (osim Hajdukovog i Dinamovog) morate poznavati nekog iz uprave ili svlačionice. Ni Juventusu novce ne donose konkretno igrači, nego popratna industrija. Iako je jedan Niko Kranjčar napravio pravu revoluciju u našem domaćem nogometnom ambijentu, Nedved ili Del Piero vjerojatno su samo uoči Reala prodali svojih dresova koliko i mladi Hajdukovac otkako je došao iz Dinama.

Utakmicu ste vjerojatno gledali, pa nećemo puno o njoj, tek dodatak kako morate ostati impresionirani kad iz HNL-a "skočite" u ovakvu arenu i gledate Camoranesija ili Gravesena kako i u 110 minute sprintaju u dvoboj kao da su u trećoj minuti susreta. Sjajan dekor, sjajan nogomet - sjajan sudac. Tek kad vidite uživo kako jedan vrhunski sudac drži pod kontrolom ovakvu utakmicu, podijelivši prvi žuti karton u 107. minuti i bez podpadanja pod bilo čiji pritisak, tek tada vam je jasno zašto naših sudaca nema nigdje. Markus Merk odsudio je utakmicu ne za pet, nego za šest, bez da se gurao u prvi plan i bez da je ispustio konce barem jednu minutu iz svojih ruku.

Na kraju priče, fantastična dva dana u Milanu i Torinu, vrijeme provedeno uz Maldinija, Crespa, Kakaa, Seedorfa, Van Nistelrooya, Keanea, Rooneyja, Del Piera, Ibrahimovića, Zidanea, Ronalda, Figa, Beckhama i ostale vrijedilo je svaku uloženu kunu i neprospavani sat putovanja. Posebno kad se sjetim što sve nisam morao slušati, čitati i probavljati od ponedjeljka do danas...