U tri turnirska nastupa - dvaput pobjednici

Prvi put naši su nogometaši sudjelovali na Turniru kralja Hassana II u Casablanci, u prosincu 1996. Protiv Maroka (2:2) u polufinalu i Češke (1:1) u finalu, naši su slavili nakon jedanaesteraca. Upravo na tom turniru je debitirao današnji kapetan Niko Kovač, a nisu igrali Boban, Šuker, Bokšić i Bilić.

Nakon toga, 1997. smo nastupili na Kirin Cupu u Japanu, gdje se nismo dobro proveli. Poraz od Japana 3:4 zanimljiv je iz razloga što su domaćini vodili i 0:3, a pogotke su postigli nedavno Osijeku ponuđeni Hirano, te bivši Dinamovac Miura. U drugoj utakmici remizirali smo s Turcima 1:1.

Turnir je "upamćen" i po tome što su na njemu jedine reprezentativne nastupe ubilježili "prolaznici" poput Butorovića, A. Balajića, Ergovića, a dva od ukupno četiri svoja nastupa i Tomislav Erceg.

Treći i dosad posljednji inozemni turnir dogodio se u lipnju 1999., na Korea Cupu u Seoulu. Tamo je reprezentacija ispraćena na sličan način kao i sadašnja u Hong Kong, s malo vjere i puno skepse.

A dogodilo se da su - osvojili turnir. Najprije su pogocima I. Cvitanovića i Vugrinca nadoknadili 0:2 i odigrali 2:2 s Egiptom, u utakmici u kojoj je bilo 6 debitanata (Galinović, I. Leko, Vranješ, Bule, J. Šimić, Baturina).

Nakon toga, pobijedili smo Meksiko s 2:1, također preokrenuvši 0:1 protivnika, pogocima Bišćana i J. Šimića, uz premijerni i jedini nastup još dva debitanta - Pilipovića i Bubala.

Budimo realni - nastup u Hong Kongu zasigurno će biti "prvi i zadnji" nastup i nekim igračima koji je Kranjčar odveo na Daleki istok. No opet - prijateljske utakmice i turniri tomu i služe, za pružanje prigode nekima koji bi teško do nje došli i za traženje rješenja za pojačanje konkurencije. Iako se ni rezultat ne smije zanemariti.