Znate, postoji i klupski nogomet…

Nije mi namjera u ovom tekstu govoriti protiv klubova koji su i sami svjesni kakvu sramotu nanose hrvatskom nogometu samim plasmanom u neko europsko natjecanje, jer epilog tih utakmica je već svima daleko poznat. Namjera mi je da ovaj tekst dođe do onih ljudi koji se brinu za te iste klubove, koji pod riječju Savez drže te klubove pod svojim okriljem. Zapravo, bilo bi bolje reći - trebali bi držati.

HNS, krovna kuća hrvatskog nogometa već dugi niz godina naglašava kako odlično posluju i da su im financije zapravo najmanji problem u cijeloj toj priči. Međutim, gdje se to vidi? Pokažite mi jedan slučaj u kojemu su ti novci poslani u klubove kako bi se napokon razvio i sam klupski nogomet. Zapravo, stvar je jako jednostavna - cijeli taj Savez je zapravo podređen reprezentaciji, a klubovi su gurnuti u neki drugi koš za smeće.

Hoćete bolji primjer od onog jučerašnjeg kada je Stručna komisija satima vijećala o svojim mandatima te se nešto sitno dotaknula budućnosti samog izbornika Kranjčara. Zašto to vrijeme nije potraćeno u traženju izlaza iz crnila hrvatskih klubova? Zašto se bolje nisu dogovarali kako pomoći financijski iscijeđenim prvoligašima kako bi za 2-3 godine nešto napravili u toj istoj Europi kojoj silno težimo? Istina je da se o takvim temama uopće ne vodi rasprava, klubovima se bez ikakve strategije šalju neki minimalni iznosi kako bi i dalje "saveznici" mogli naglašavati da oni imaju i drugih briga osim reprezentacije.

Ta cijela "briga" najbolje se vidi kada klubovi početkom sezone dobiju priliku okušati svoje mogućnosti s nekim ciparskim, albanskim, irskim ili možda mađarskim prvoligašem. Ne možete mi tvrditi da se njihov nogomet toliko razvio kada je istina i više nego očita - domaći nogomet je u velikom padu. Srećom po nas Hrvatsko stanovništvo je zbog raznih razloga tijekom povijesti moralo emigrirati u neke bogatije zemlje, ali veća sreća je ta što i dalje slijepo vjeruju u obećanja iz domovine svojih predaka. Jer da nema tih emigranata na što bi nam danas spala ova ista reprezentacija.

I na spomen tog problema opet se vraćamo u klubove. Preočito je da se ne radi dovoljno s mladeži koja bi za nekoliko godina trebala časno braniti kockasti dres pred očima svijeta. Samo da se klubovima pošalju lopte, možda izgradi kakav teren ili uvede rasvjeta svakako bi donio veliki pomak u našem nogometu jer mladi bi tada znali da netko brine o njima i vjeruje u njih. Teško je to sve ostaviti na "grbači" klubovima za koje između 1. i 30. dana u mjesecu predstoji borba za goli opstanak.

Iako su im dugovi oprošteni, teško je ne povjerovati kako će se oni ponovno nagomilati i da jedino rješenje za financijsku injekciju neće biti prodaja onog što vrijedi. Npr. Careviću je bila velika želja jednog dana zaigrati u Sudijskoj Arabiji, Vučku u Rusiji? Dajte molim vas, čim se vidi mala mogućnost kako "okrenuti paru" odmah se dobiva zeleno svjetlo za transfere po "egzotičnim" zemljama. Evo pogledajte gdje su sada njih dvojica - na onom istom mjestu zločina gdje i započeo njihov nogometni put. I godine lagano prolaze, a sigurno je kako će im trebati minimalno naredne dvije sezone kako bi vratiti mrvu onog ugleda kojega su prije imali. Bez obzira što su nekada bili reprezentativni potencijal i što su bili vođe mlade reprezentacije.

Politika, to je ono što uništava nogomet u nas. Sve se to ispolitiziralo i nije gotovo nimalo ostavljeno mjesta neiskvarenom sportu. Svi gledaju kako bi zaradili, a nitko kako bi možda vratili stare dane slave među granice Lijepe naše. Zašto su hrvatski klubovi nekada tek u samoj završnici Lige prvaka ispadali od Ajaxa, zašto smo nekada mogli odigrati 'nulu' s velikim Manchesterom ili pobijediti usred Amsterdama? Zato jer su tada igrali igrači nogometni obrazovani u nekoj drugoj državi. Ovi danas, ako Bog da sreće možda uz veliku patnju prođu klub s Cipra ili Albanije, a o nešto većemu možemo samo sanjati. Međutim, nisu samo oni krivi…