Brazilski majstori protiv kubanske mladosti

Po prvi put u povijesti Svjetskih odbojkaških prvenstava u finalu neće igrati niti jedna momčad iz Europe. Čast nastupa u tom prvom finalu bez prisustva Starog kontinenta, pripala je očekivano Brazilu i puno manje očekivano Kubi.

Brazil je na turnir došao u ulozi favorita i već i prije početka natjecanja očekivalo se da će doći do završnice. No, iako se teško moglo predvidjeti da će im protivnik biti Kuba, karipska je momčad sasvim zasluženo došla tako daleko.

Kuba je naznake o tome da bi mogla otići do kraja dala upravo u utakmici s Brazilom u prvom krugu natjecanja, kada je nastupom za pamćenje došla do pobjede. Pokazali su Kubanci da mogu odigrati i jako slabo, kao u drugoj fazi protiv Srbije. No, nastupi u zadnje dvije utakmice, protiv Bugara i u polufinalu protiv Srba pokazali su također da se ovi mladići s Kube znaju nositi s pritiskom i da znaju što žele, upisati se zlatnim slovima u povijest svoje države.

Kolikogod to zvučalo čudno, obzirom da je Kuba uvijek imala odlične odbojkaše, nikad nije osvojila zlato na velikom natjecanju. Ovo je velika prilika, ali i ako na kraju medalja ostane srebrna, Kubanci moraju biti ponosni na njihovu reprezentaciju. Najstariji igrač sastava je 28-godišnji Henry Bell, a među 12 reprezentativaca čak devet imaju manje od 24 godine. Štoviše, u prvoj šestorci samo Osmany Camejo ima 25 godina, svi ostali imaju 23, ili manje. Najmlađi član reprezentacije je ujedno i najveći talent i nezamjenjivi dio prvog tima, Wilfredo Leon.

Uz Leona ključne figure u momčadi Orlanda Blackwooda su Joandry Leal, Robertlandy Simon, već spomenuti Camejo, tehničar Raydel Hierrezuelo i Fernando Hernandez. Slaba točka je libero Keibel Gutierrez, koji svako toliko očajno reagira i pokloni protivnicima poen.

Kuba je fizički nadmoćna i velik dio igre bazira se na tome. Tako su najjača oružja Kubanaca servis i napad. No, posebno s Bugarima i Srbima pokazali su da znaju odigrati i taktički zrelo. Istina, još imaju puno za naučiti, ali već sada mogu poraziti svakoga. Već su jednom pobijedili Brazil i to definitivno mogu ponoviti u finalu, iako će im trebati još jedan sjajan nastup. Jedino pitanje vezano uz Kubu je hoće li se ova reprezentacija održati na okupu.

Poznato je da Kubanci čim mogu pobjegnu iz svoje države i odu u Europu. Obzirom da u ovom sastavu ima iznimnih talenata, koji su uz to jako mladi, bit će sigurno puno zainteresiranih europskih klubova. Ako se, pak, ovaj sastav uspije nekako održati na okupu, ovo bi mogao biti početak jedne nove ere u svjetskoj odbojci. Nakon desetljeća u kojem su dominirali Talijani te desetljeća u kojem su dominirali Brazilci, moglo bi doći desetljeće Kube.

Između Kube i zlata stajat će reprezentacija koja je dominirala svjetskom odbojkom u posljednjih deset godina. Ako se gleda natjecanja od 2000. Brazil je osvojio oba Svjetska prvenstva, jednu od dvaju Olimpijskih igara, a u Pekingu je bio drugi. Osvojio je osam od 11 Svjetskih liga (sedam od osam od 2003.) oba Svjetska kupa te dva od tri Grand champions kupa (nedostaje samo onaj iz 2001.).

U odnosu na momčad koja je 2002. osvojila prvi naslov svjetskih prvaka ostali su samo Giba, Rodrigao, Dante i izbornik Bernardo Rezende. To je dokaz činjenice da su Brazilci imali odličnu generaciju, ali i da je Rezende znao polako uvoditi mlađe igrače i praktički bezbolno mijenjati sastav svake godine.

Početkom osamdesetih Brazil je igrao finale Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara, ali je uvijek ostajao na srebru. Sve do dolaska Rezendea na klupu Brazilci su bili dobri, ali nikad najbolji. On je svojim dolaskom promijenio cijelu filozofiju brazilske odbojke i pretvorio ju je u najjaču reprezentaciju na svijetu. Ne samo s igračke strane nego i u samoj organizaciji i pripremanju utakmica i natjecanja.

U Italiju su došli kao favoriti, no upravo im je Kuba pomrsila račune. Neočekivani poraz u predivnoj utakmici prvog kruga donio im je tešku skupinu s Poljskom i Bugarskom. Brazil je prvo razbio Poljake, a potom je kalkulirao s Bugarskom da bi izbjegao još jednu tešku skupinu te je kroz laganu grupu sa Česima i Nijemcima izborio sve u svemu jednostavno polufinale s Italijom. Sada ih čeka najteži ispit, Kuba.

Brazil je bez obzira na poraz u prvom krugu favorit, ali morat će odigrati možda i najbolju utakmicu na ovom prvenstvu ako želi do zlata. Najjače oružje Brazila je raznovrsnost u napadu i sposobnost da uvijek traži nova rješenja kojima iznenaditi i nadmudriti protivnike. Rezende posebno u utakmicama s Kubom inzistira upravo na tim stvarima. Želi da njegovi igrači zadrže mirnoću i da ne gube glavu kada Kubanci pogađaju servise, ili ih razaraju napadima te da im se nikako ne pokušavaju suprotstaviti snagom, već da uvijek razmišljaju i traže najpametnije rješenje.

Brazilci su pojedinačno gledano, gotovo bez mane. Sastav sa Murilom, Leandrom Vissottom, Lucasom, Danteom, Rodrigaom te Gibom na klupi, dovoljan je da bilo kojem protivniku utjera strah u kosti. Uz to, Brazilci imaju i dobre tehničare u Marlonu i Brunu. I jedan i drugi imaju fizičkih problema, ali trebali bi biti u stanju pružiti dobru partiju protiv Kubanaca.

Ovo je finale, kao što je već rečeno, već samo po sebi povijesno jer po prvi put u njemu nema Europljana. Ako Brazilci dobiju ući će u povijest i zbog činjenice da bi Brazil time postao tek druga reprezentacija (uz Italiju) s tri uzastopna naslova. U slučaju da dobije Kuba, ovo bi prvenstvo moglo ući u povijest idućih godina, ako Kubanci nastave s ovakvim rezultatima, kao početak njihovog pobjedničkog puta.

U svakom slučaju, očekuje se jedna vrhunska prezentacija. Pred četiri godine Brazilci su dosta lagano izašli na kraj s Poljacima. Ovog puta moglo bi im biti puno teže. U konačnici će dosta ovisiti o Kubi. Ako odigraju dobro na servisu i u napadu te ako ih blok služi kao protiv Srbije, Brazil će morati igrati na najvišem nivou da bi slavio i tada nas sigurno očekuje finale za pamćenje. U suprotnom, Brazilci bi mogli imati lagan život, jer ipak imaju više iskustva u ovakvim utakmicama i znat će iskoristiti nesigurnosti Kubanaca, ako ih bude.