Priča o Ivanu Gudelju: Slika za sjećanje o jednom trku kroz blato do zvijezda

Svatko od nas ima tu svoju škrinjicu, svoj intimni kutak skriveno od svega, u kojem su iscrtane virtualne fotografije koje izazivaju emocije, a motivi i razlozi su doslovno bezbrojni, svaki ima svoju posebnu simboliku. Eto, naprimjer, samo ta obična riječ srce nudi toliko asocijacija da ih ne možete ni nabrojati, ali sasvim je prirodno da vam se na sam spomen tog pojma uvijek najprije pojavi jedna te ista slika.

Znači, srce. Ne trebate ni zatvarati oči, već vam se stvori jedan događaj, film, možda i samo frame. Recimo, vidite jednog kršnog momčinu iz Zmijavaca, nosi dres koji više i nije baš bijeli, sav je u blatu sa travnjaka uništenog višednevnom prosinačkom kišom, neke burne i ledene srijede, godine 1985. U tom trku, kao nekom višom silom vođen, gura loptu kroz pravu oranicu, praćen suparničkim igračima, ali još od centra vidite da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. Juriša prema vratima Dnipra i znate unaprijed da se takav zanos i neopisiva želja moraju u konačnici nagraditi, da takva epska scena ne može završiti nekim bezveznim epilogom. I tako biva, njegov šut se odbija od protivničkog nogometaša te u paraboli preko vratara završava u mreži. Junak ove scene završava na zemlji jer je dao i posljednji atom svega što je imao u sebi, ne može se više zadržati na nogama, a na njega skaču suigrači…

Naravno, ne vidite mu broj na dresu, što od blata, što od kuta kamere. Ali znate da ispod piše broj 4, da je to Ivan Gudelj i da nitko, baš nitko ne može postići takav gol. Jer, Baka će ga zabiti i iz kornera i iz slobodnog udarca iz mrtvog kuta ili sa 30 metara nošenog burom, Jurica pogoditi rašlje, Zlatko u nekoj od svojih "inzagijevskih" frljoka, Boro iz jedanaesterca, Slaviša će zaplivati zrakom i glavom zatresti mrežu, isto kao i Šuro. Svatko ima svoj zaštitni znak.

Ivane, Ivane… - orit će se iz 30-ak tisuća grla smrznutih svjedoka ovog mitskog trenutka, koji je zapravo bio bolja repriza skoro potpuno iste sekvence od 17 minute ranije, kad je Ivan također u bijegu kroz blato postigao prvi pogodak. Mnogi će vam se zakleti da se to skandiranje iz jedne grozne ružne zimske večeri može čuti evo baš sad, četiri desetljeća kasnije, po pasjoj vrućini na tom istom mjestu, gdje travnjak izgleda kao perzijski tepih, ali ne postoji dokaz da je to uistinu tako. Kao i u drugim pričama, možete i ne morate vjerovati.

Možda je baš taj događaj i uprizorenje hajdučkog srca bio i presudan za sve tužno što će se kasnije dogoditi Ivanu, a bilo je toga i previše, kao i ono što se – nikada neće zbiti, poput već dogovorenog prijelaza u redove kraljevskog Reala. Jer, te večeri Ivan Gudelj nije samo dotrčao pred vrata raja naravno ispod sjevera i zatresao mrežu, njegov juriš nikada nije završio, samo je prešao u vječnosti svih naših memorijskih kartica.

Kroz duboko blato do zvijezda. Ivanove stope ostale su utisnute su duboko na pravokutniku Poljuda. Bili su to mali koraci za čovjeka, ali veliki za hajdučko čovječanstvo.