Očevi i sinovi SHNL-a: Neki će nadmašiti roditelja, drugi će ostati u sjeni

Kada govorimo o očevima i sinovima u SHNL-u, prva asocijacija redovito budu Zlatko i Niko Kranjčar. Ne treba posebno isticati da je Cico legenda Dinama s 556 utakmica i 256 pogodaka, član generacije koja je 1982. godine osvojila naslov prvaka nakon 24 godine. Kao kapetan predvodio je hrvatsku reprezentaciju u prvoj utakmici 1990. godine protiv SAD-a.

Kao izbornik je tada mladog Niku ubacio u vatru reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a dio javnosti nije bio zadovoljan takvim potezom. Njegov sin nadmašio je očevu igračku karijeru, iako mu mnogi nisu oprostili prelazak u Hajduk. Za reprezentaciju je odigrao 81 utakmicu i postigao 15 golova.

Mala digresija, oni nisu prvi otac i sin koji su zaigrali za hrvatsku reprezentaciju. Neslužbeno, taj dio pripada Vulićima. Zoran je godinama nosio dres Hajduka, bio i kapetan Splićana, a kasnije i trener. Zaigrao je u spomenutoj utakmici s SAD-om, a njegov otac Ante nastupio je za Hrvatsku protiv Indonezije u Zagrebu 1956. godine u prijateljskoj utakmici. Iz očitih razloga, ta se utakmica ne spominje u službenim dokumentima tadašnje države, ali postoji u arhivu HNS-a kao službena.

U prvoj, povijesnoj utakmici Hrvatske na golu je bio Tonči Gabrić koji je preko Pazinke, Rijeke i PAOK-a stigao do Hajduka. S Bilima je igrao četvrtfinale Lige prvaka i godinama bio miljenik publike jer nikada nije krio ljubav prema klubu. Njegovim stopama išao je i Drago koji je, za razliku od oca, bio ofenzivni veznjak koji je isto dogurao do reprezentacije.

Davor Čop u Hajduku je igrao od 1976. do 1980. kada je osvojio naslov prvaka i Kup Jugoslavije, a zatim je u još jednom navratu dvije godine proveo u Splitu i još jedan kup stavio u vitrine uspjeha. U jako lijepom sjećanju pamte ga Vinkovčani. Za nekadašnji Dinamo Vinkovce, odnosno kasnije Cibaliju, zabio je 76 golova u 180 utakmica.

Upravo u Vinkovcima dobio je sina Duju koji je trenutačno među najstarijim igračima SHNL-a i kroz dugačku karijeru prošao je jako puno toga. Sve je krenulo u Hajduku, kasnije je stigao u RNK Split, prije dolaska u Dinamo. Igrao je još za Lokomotivu i Šibenik, a sada je prvotimac Rijeke. U 239 utakmica u SHNL-u upisao je 89 golova i 34 asistencije.

Sjajan napadač bio je Rudika Vida koji je punio protivničke mreže u dresovima Osijeka i Belišća. Nije nikada dogurao do reprezentacije i sigurno može biti ponosan što je Domagoj izrastao u sjajnog igrača i osvajač dvije medalje sa Svjetskih prvenstava. O klupskoj karijeri, koja se proteže preko Osijeka te zagrebačkog i kijevskog Dinama pa do Bešiktaša i AEK-a, ne treba previše trošiti riječi.

Kad smo već stigli do Slavonije, ne možemo propustiti spomenuti Špehare. Robert je bio rasni golgeter, zabio je 86 pogodaka u SHNL-u za Osijek i Zagreb te imao bogatu inozemnu karijeru koja je donijela igranje, između ostalih za: Club Brugge, Monaco, Sporting i Standard Liege.

Dino Špehar je u ljeto 2011. godine otišao u Dinamo za 500 tisuća eura, prošao je gotov sve mlade uzraste hrvatske reprezentacije, ali u modrom dresu se nije nametnuo, ima tek dva službena nastupa. Još je igrao za Lokomotivu, Split, Istru 1961 i Rudeš, barem što se tiče hrvatskih klubova.

Stanko Mršić je tijekom igračke karijere nosio dres: Splita, Hajduka i Dinamo Vinkovaca, ali ipak nam je najpoznatiji kao trener s najviše utakmice u povijesti domaće lige. Sina Antonija imao je priliku trenirati dok je radio u RNK Splitu. Antonio je najveći trag ostavio u redovima Zadra za koji ima 101 nastup. U SHNL-u je u 152 utakmice postigao 28 golova i dodao 25 asistencija.

Daniel Štefulj dobro nam je znano ime s nogometnih terena posljednjih godina, 26-godišnjak nosio je dres Varaždina, Dinama, Slaven Belupa, a ponajviše Rijeke za koju je upisao 55 nastupa. Odigrao je 97 utakmica u SHNL-u, postigao pogodak i upisao pet asistencija, a sada je član mađarskog Győra.

U tematici očeva i sinova može ga se zamijeniti za oca koji ima gotovo pa identično ime. Danijel Štefulj igrao je za Međimurje i nekadašnju Croatiju, a u dresu hrvatske reprezentacije upisao je nastupe u dvije prijateljske utakmice. Najveći dio karijere proveo je u redovima Hannovera za koji je odigrao 140 utakmica. S Hannoverom i Nürnbergom osvajao je 2. Bundesligu, dok je s Rot-Weiss Essenom izborio promociju u drugi rang njemačkog nogometa.

Zoran Varvodić godinama je branio boje Hajduka, a posebno je poznat po finalu kupa 1987. godine kada je ušao u igru u 119. minuti i obranu tri penala u raspucavanju protiv Rijeke, a zatim i zabio odlučujući penal u 11. seriji. Još je u Hrvatskoj branio boje dubrovačkih klubova, Zadarkomerca, Splita i Primorca iz Stobreča.

Njegovim vratarskim stopama išao je i Miro Varvodić koji nije ostavio tako dubok trag u Hajduku za koji je branio u 12 utakmica. Iz Hajduka je otišao u Köln za 100 tisuća eura, a nakon toga je postao igrač Qarabaga s kojim je bio prvak Azerbajdžana.

Ime Stjepana Čordaša upisano je zlatnim slovima u povijest NK Osijeka za koji je igrao 13 sezona, a kao kapetan je predvodio generaciju koja se 1977. godine vratila u Prvu ligu Jugoslavije nakon 21 godine. U više je navrata i vodio Osijek kao trener s kojim je ušao u prvu sezonu SHNL-a 1992. godine i osvojio treće mjesto. Radio je u mnogim hrvatskim klubovima: Kamen Ingradu, Međimurju, Croatiji Sesvete, Samoboru, Segeste i Hrvatskom dragovoljcu.

Za razliku od oca, Darko Čordaš nije dugo stajao na istom mjestu. Osim za Osijek, između ostalih branio je boje Hrvatskog dragovoljca, Kamen Ingrada i Međimurja, a tijekom svoje dugačke karijere još je nastupao u: Južnoj Koreji, Kini, Austriji, Bosni i Hercegovini te Azerbajdžanu gdje je s Neftčijem osvojio naslov prvaka i igrao kvalifikacije za Ligu prvaka.

Stjepan Andrijašević najveći dio karijere proveo je u redovima Hajduka s kojim je tijekom 80-ih i 90-ih godina osvojio ukupno devet trofeja. Igrao je još za Monaco, Celtu Vigo i Rayo Vallecano, dok je upisao i pet nastupa za hrvatsku reprezentaciju.

Pretkraj svoje igračke karijere je njegov sin Franko koji je krenuo u Hajduku, napravio transfer u Dinamo, a zatim igrao za Lokomotivu i Rijeku. Najveći trag ipak je ostavio u Rijeci za koju je odigrao više od 100 utakmica i s kojom je osvojio dvostruku krunu 2016./17. Prošao je sve mlađe uzraste hrvatske reprezentacije i upisao tri nastupa za Vatrene. Postigao je pogodak u prijateljskom susretu s Čileom.

Igrao je za Waasland-Beveren i Gent, a velik trag ostavio je i u kineskom Zhejiangu za koji je u 140 utakmica upisao 50 pogodaka i 26 asistencija. Početkom ove godine vratio se u Hrvatsku i igra za Orijent u SuperSport Prvoj NL.

Davor Vugrinec na vrhu je vječne ljestvice strijelaca SHNL-a sa 145 pogodaka i teško će ga netko dostignuti u dogledno vrijeme. Karijera koja se protezala na više od dva desetljeća donijela je igranje za: Varteks, Rijeku, Dinamo, Zagreb, Varaždin i Slaven Belupo, barem što se tiče hrvatskih klubova, kao i 28 nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Njegov sin Noa ima osam utakmica u SuperSport HNL-u u dresu Varaždina.

Bogata karijera je i iza Darija Šimića sa 100 nastupa u nacionalnom dresu, broncom iz Francuske i dvije osvojene Lige prvaka u dresu Milana. Sin Roko odigrao je sezonu u dresu Lokomotive, a u aktualnoj nosi dres Karlsruhera u 2. Bundesligi za koji je za sada odigrao 24 utakmice.

Boris Živković je kroz dugačku karijeru branio boje tri hrvatska kluba: Marsonije, Hrvatskog dragovoljca i Hajduka, a za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 39 utakmica. Moreno ide očevim stopama, prošao je kroz Dinamove mlađe uzraste, igrao za prvu momčad, nakon čega je završio u Lokomotivi. Trenutačno je član Vukovara 1991.

Tomislav Rukavina igrao je i za Hajduk i za Dinamo s kojima je osvojio ukupno osam trofeja. Osim toga bio je dio Osijeka i Zagreba, a jedini inozemni klub bio mu je Venezia. Odigrao je pet utakmica za reprezentaciju, a njegov sin Gabriel gradi isto lijepu karijeru. Igrao je za Dinamo i Goricu, a sada je dio Rijeke s kojom je osvojio dvostruku krunu.

Andrej Kramarić nedavno je prestigao Zvonimira Soldu kao Hrvata s najvišem nastupa u Bundesligi. Soldo je deset godina igrao za Stuttgart, a prije odlaska u Njemačku igrao je za Dinamo, Zadar i Inter Zaprešić. Upisao je 61 nastup za nacionalnu vrstu. U Stuttgartu se rodio Nikola koji je prošao mlade hrvatske selekcije, a igrao je za Inter Zaprešić i Lokomotivu. Igra za Botev Plovdiv.

Veći dio svoje igračke karijere Vlatko Đolonga proveo je u redovima Hajduka, a nešto manje i u Hrvatskom dragovoljcu. Igrao je za Alaves, ali i upisao tri nastupa za Hrvatsku. Sin Niko s juniorima Hajduka bio je finalist juniorske Lige prvaka, a za prvu momčad upisao je dva nastupa. Trenutačno igra za Lučko u SuperSport Drugoj NL.

Josip Bulat karijeru je započeo u Šibeniku iz kojeg je otišao u Hajduk, nakon čega je nastupao i za Zagreb. Upisao je i jedan nastup za Hrvatsku, u prijateljskoj utakmici s Meksikom 1999. godine. Sin Marko prošao je sve mlađe kategorije hrvatske reprezentacije, a nakon igranja za Šibenik preselio u redove Dinama za kojeg ima 87 nastupa. Još je igrao za Standard Liege, a trenutačno je član Rakowa.

Iako formalno Australac, Josip Skoko odradio je šest sezona u dresu Hajduka, a njegovim klupskim putem korača i Noa koji prolazi kroz mlađe reprezentacije Hrvatske. U dresu Hajduka ove sezone upisao je deset nastupa.

Otac i (dva) sina

Odličnu igračku karijeru imao je Igor Pamić koji je nastupao za Istru Pulu, Pazinku, Croatiju i Osijek, a za nacionalnu vrstu odigrao pet utakmica i postigao jedan pogodak u prijateljskom susretu s Mađarskom. Oba sina trenirao je u Istri i Karlovcu, a u aktualnom članu SuperSport Prve NL i dalje radi. Tragično preminuli Alen još je igrao za Rijeku i Standard Liege, dok je Zvonko igrao još za Dinamo, Lokomotivu i Hrvatski dragovoljac.

Dragan Lepinjica nije napravio karijeru kakva mu se predviđala, barem su tako govorili akteri tog vremena. Igrao je za Osijek, Prištinu i kratko bio u Dinamu gdje se nije uspio nametnuti, a sedam sezona proveo je u Portugalu, većinom u dresu Uniao Madeire za koju je upisao više od 100 nastupa.

Jako dobru karijeru zato gradi Ivan Lepinjica koji je za Rijeku odigrao 108 utakmica i s njom osvojio dva izdanja SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa, u sezonama 2018./19. i 2019./20. Nekadašnji mladi hrvatski reprezentativac još je igrao za Zadar i Slaven Belupo, bio je član Arminije Bielefeld, dok je trenutačno član Sabaha kojeg vodi Valdas Dambrauskas. Prošle sezone osvojili su azerbajdžanski kup, a u ovoj su na dobrom putu do naslova prvaka.

Njegov brat blizanac Igor je iz Jadran Poreča dobio priliku u Slaven Belupu za koji je ove sezone upisao 22 nastupa i postigao jedan pogodak. Stariji brat Marko nije stigao dalje od drugog ranga hrvatskog nogometa. Između ostalih, bio je igrač zagrebačkog HAŠK-a, GOŠK Gabele, Pomorca i Vinogradara, a sada je član 2. ŽNL Sjever gdje igra za Puris iz Svetog Petra u Šumi.

Sejad Halilović ima bogatu karijeru iza sebe, igrao je za Cibaliju, Croatiju, Osijek, Rijeku i nekolicinu inozemnih klubova, uključujući Valladolid. Upisao je jedan nastup za Hrvatsku u prijateljskoj utakmici, nakon čega je za Bosnu i Hercegovinu odigrao 15 utakmica.

O talentu Alena Halilovića puno se pisalo, ali nikada do kraja nije ispunio potencijal karijere koja je započela u Dinamu. Promijenio je velik broj klubova, a trenutačno je član Fortune Sittard u Eredivisie. Ove sezone upisao je tek tri nastupa. Za Hrvatsku je odigrao deset utakmica, a u SuperSport HNL-u ima 52 utakmice.

Drugi brat Dino prošao je sve mlade uzraste hrvatske reprezentacije i igrao za: Istru 1961, Lokomotivu i Rudeš, ukupno 88 utakmica u SuperSport HNL-u. Sada igra u Al-Taiju, u saudijskom drugom rangu.

Danijel Vušković bio je među talentiranijima u generaciji Darija Srne i Marija Carevića, ali za prvu momčad Hajduka službeno ima tek tri nastupa. Kasnije je još bio član Zadra i Rijeke. Prvi na red stigao je Mario koji nestrpljivo čeka istek suspenzije i da može zaigrati za HSV, dok bi Luka trebao biti uspješniji od svih i ako sve bude išlo po planu, doći do statusa ponajboljih stopera svijeta.

Na to možemo nadodati da je Marijov i Lukin pradjed Marko igrao za Hajduk 40-ih godina prošlog stoljeća, a djed Mario bio je vrlo talentirani nogometaš u generaciji Ivice Šurjaka i Jurice Jerkovića. Nakon juniorskog staža otišao je u Nizozemsku, a po povratku kući tragično je stradao u prometnoj nesreći i nikad nije dočekao utakmicu za seniorsku ekipu.

Mate Baturina ima itekako razloga za zadovoljstvo i nakon igračke karijere koju je započeo i završio u Solinu. Dubok trag ostavio je u Šibeniku, Zagrebu i Hajduku, dok je, uz odlaske u Izrael i Švicarsku, kratko igrao i u dresu Zadra. Njegovim stopama uspješno koračaju i sinovi.

Roko je promijenio dosta klubova, a upisao je jedan nastup za prvu momčad Dinama i dva za RNK Split. Najviše je igrao u Mariboru, Ferencvarošu i Racingu, a trenutačno brani boje danskog Horsensa. O Martinu ne treba trošiti previše riječi. Nekadašnji član Dinama igra sjajno u dresu Coma i ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, igrat će na predstojećem Svjetskom prvenstvu.