Trebaju li transrodni sportaši na Olimpijske igre? Perspektiva profesora

No njezin je nastup izazvao buru kakvu malo koji olimpijski debi pamti. Jer Laurel Hubbard nije uvijek bila Laurel. Rođena je 1978. kao Gavin Hubbard, sin utjecajnog novozelandskog političara. Štoviše, kao tinejdžer, Gavin je dizao rekorde u muškoj kategoriji 99+ kilograma, a 1994. postao je nacionalni prvak. Zatim se povukao, promijenio ime i 2012. započeo tranziciju u ženu. Povratak natjecanjima dogodio se 2017., ali ne više kao Gavin, nego Laurel — i više nije nastupala u muškoj 99+, nego u ženskoj kategoriji 87+. I počela je pobjednički niz: srebro na Svjetskom prvenstvu 2017., zlato na Pacifičkim igrama 2019., zlato na Commonwealth Games iste godine.

Dodatno je atmosferu zapalilo Sveučilište Otago, inače najkvalitetnije novozelandsko sveučilište, koje je Hubbard proglasilo sportašicom godine 2021. – što ju je učinilo prvom transrodnom ženom s tom titulom u povijesti. No ono što je posebno iritiralo i izazivalo pomutnju javnosti jest njihovo obrazloženje koje glasi: “Ne možemo zamisliti nikoga dostojnijeg titule sportašice godine od Laurel Hubbard koja je nevjerojatno dobro predstavljala Sveučilište Otago i Novi Zeland na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Tokiju.”

Problem je u tome što svatko tko prati sport ne samo da vrlo lako može, nego zapravo i treba primijetiti: mislimo na kanuisticu Lisu Carrington koja je na istim Igrama osvojila tri zlatne medalje i postala najuspješnija novozelandska sportašica u povijesti Olimpijskih igara. Kako se ona osjećala kada je čula za ovaj izbor, možemo samo zamišljati.

Kritičari su bili jasni: Laurel Hubbard, prošavši kroz muški pubertet, u žensku je kategoriju donijela mišićnu masu, gustoću kostiju i kapacitet pluća koje cis-žene — naziv uvriježen u literaturi za žene rođene kao žene koje žive svoj ženski identitet cijeli život — ne mogu prirodno dosegnuti. Naravno, odmah su se javili i branitelji Hubbard i trans žena u ženskim sportovima: pogledajte rezultate u Tokiju. Završila je posljednja. Zar je to dominacija?

No poanta nikad nije bila u jednom natjecanju. Poanta je u sustavu. A sustav se, kako se ispostavilo, pokazao punim rupa. Tog je trenutka MOO (Međunarodni olimpijski odbor) imao sustav pravila po kojima osoba koja je izvršila tranziciju iz muškog u ženski spol mora sniziti razinu testosterona ispod granice od 10 nmol/L 12 mjeseci prije natjecanja. Hubbard je to ispunila i postala dio povijesti.

Ali pazite ovu nelogičnost – prosječna razina za žene je 2,8 nmol/L, dok je za muškarce 23-25 nmol/L. Pa otkuda onda 10 nmol/L?! Nevjerojatno.

Prije Hubbard: Telfer i Ivy

Bez obzira na medijsku pompu i Olimpijske igre, treba istaknuti da Hubbard nije bila prva transrodna sportašica koja je privukla pažnju javnosti. Već 2021. godine američka atletičarka CeCé Telfer postala je prva otvoreno transrodna atletičarka koja je osvojila NCAA (američko sveučilišno prvenstvo) u ženskoj konkurenciji na 400 metara s preponama. Telfer je rođena kao muškarac imena Craig, prošla muški pubertet, a zatim započela tranziciju. Njezina pobjeda izazvala je burne reakcije – kako direktnih suparnica, tako i šire javnosti – svi su govorili o nepravednoj i nepoštenoj prednosti.

No, možda i najposebniji slučaj jest kanadska transrodna biciklistica Veronica Ivy, rođena kao muškarac imenom Rhys, ranije poznata i kao Rachel McKinnon. Ona je osvojila svjetsko biciklističko 'track cycling' prvenstvo 2018. i 2019., a zatim postala jedan od najžešćih zagovornika trans-inkluzije u sportu, posebice zbog toga što ima doktorat iz filozofije i dio je akademske zajednice. Njezini nastupi i argumenti koje iznosi u gostovanjima u najuglednijim svjetskim medijima konstantno užaruju i provociraju sportsku i inu javnost. Njezini su stavovi jasni: prvo, inkluzija je najvažnija, puno važnija čak i od poštenja u sportu; i drugo, trans-žene su žene, pa logično moraju ići u ženske kategorije. Na sve argumente protiv trans žena, ona samo ponavlja mantru kako je “strah od trans žena u sportu iracionalan”.

Onda je došla Lia Thomas

U ožujku 2022. Lia Thomas, studentica na Sveučilištu Pennsylvania, uvjerljivo je osvojila NCAA plivačko prvenstvo u ženskoj konkurenciji na 500 jardi slobodno s vremenom 4:33.24. Iako se radi o najvišem rangu studentskih natjecanja, zapravo je u pitanju visoki profesionalni nivo na kojem se stvaraju i regrutiraju budući olimpijski pobjednici. Tako je Thomas iza sebe ostavila, primjerice, srebrnu s Olimpijskih igara – Emmu Weyant. Štoviše, pobjeđivala je s neviđenom dominacijom ostavljajući suparnice iza sebe po nekoliko dužina bazena.

Samo… Thomas nije uvijek bila Lia. Rođena je kao muškarac William. Kao plivač, William se pune tri godine natjecao u muškoj momčadi prestižne lige Ivy League na Sveučilištu Penn s najvećim ostvarenjem – postigavši 462. mjesto. Tada je krenula tranzicija u žensko. Proces promjene spola završio je nakon dvije godine hormonske terapije, što joj je prema tadašnjim NCAA pravilima dopuštalo natjecanje u ženskoj kategoriji.

Roditelji njezinih suparnica odlučili su reagirati i prekinuti nakaradne utrke u kojima je dominirala, te su poslali pismo NCAA-u zahtijevajući da se Thomas zabrani nastupanje u ženskim kategorijama. Pismo je procurilo u medije, što je izazvalo ogromnu medijsku buru. Javnost je planula, a Thomas je ubrzo proglašena “najkontroverznijom sportašicom u SAD-u” od strane Sports Illustrateda. Do danas se rasprava ne stišava. Naprotiv – postaje sve glasnija, sve oštrija, sve osobnija.

Upravo je njezin slučaj ponukao Svjetsku plivačku federaciju (tada FINA, danas World Aquatics) na reakciju koja je došla u lipnju 2022. – pravilo po kojem se zabranjuje trans ženama koje su prošle kroz muški pubertet da se natječu u ženskim kategorijama. Uz jedan dodatak – zabrana se ne odnosi na osobe koje su izvršile tranziciju prije 12. godine života (!) ili prije nego što je muški pubertet uopće započeo. Jer muški pubertet donosi tjelesni razvoj koji se više ne može maknuti niti umanjiti lijekovima.

Premda plivanje nije prvi sport sa zabranom trans ženama (to je godinu ranije učinio World Rugby zbog sigurnosnih i zdravstvenih razloga – bojeći se da bi neka od ragbijašica mogla nastradati u sudaru s nekadašnjim muškarcima), odluka vodenih sportova snažno je odjeknula u javnosti. Nove regulacije počeli su slijediti i drugi sportovi poput atletike i biciklizma.

Konačno, barem za teritorij SAD-a, od 5. veljače 2025. i famozne Executive Order 14201 predsjednika Donalda Trumpa svim transrodnim osobama zabranjeno je natjecati se izvan svoje biološki “pri rođenju pripisane” spolne kategorije. Drugim riječima, trans ženama je zabranjeno nastupati u ženskim kategorijama.

S druge strane, Lia Thomas nije se mogla pomiriti sa zabranom i nemogućnošću planiranog nastupa na Olimpijskim igrama, te je pokušala osporiti nova pravila na sudu. U konačnici, u lipnju 2024. Sud za sportsku arbitražu (CAS) odlučio je da ona nema pravo osporavati pravila World Aquatics. Njezina natjecateljska karijera bila je gotova.

Tri akademske struje: tko je u pravu?

Ako se preselimo na teritorij znanosti, sukob je također žestok, jedino što se on, za razliku od medija gdje se izgovara stvarno svašta – od kvalitetnih argumenata do bazične neinformiranosti i neznanja – vodi znanstvenim argumentima i dokazima, u specijaliziranim znanstvenim časopisima. U filozofiji i bioetici sporta, prostoru u kojem se veći dio ove debate odvija, trenutno postoje tri jasna tabora.

Prvi su zastupnici “inkluzije prije i iznad svega”, predvođeni australskim znanstvenikom Michaelom Burkeom i američkom znanstvenicom i trans sportašicom Veronicom Ivy. Njihov stav je jasan: inkluzija je najvažnija vrijednost koju sport mora promicati. Čak i ako ponekad narušava pošteno natjecanje. Čak i ako znači da će cis-žene (one rođene kao žene) izgubiti medalje, finala, sponzore. Za njih je sport produžetak društva, a društvo mora biti inkluzivno. Točka.

Jedan od najglasnijih argumenata nazvali su Phelps gambit. On ide ovako: Michael Phelps imao je “nepravedne” prirodne prednosti – masivne ruke i stopala, prevelik torzo (uzgon!), izuzetnu fleksibilnost. Nitko ga nije spriječio da se natječe. Zašto bismo spriječili druge s nepoštenim prednostima – misleći na trans žene. Tu je i legalistički argument: trans-žena ima legalni status žene i osobne dokumente koji to potvrđuju. Zašto je onda ne bismo pustili da se natječe u ženskoj kategoriji? Najradikalniji su argumenti Michaela Burkea koji smatra da bi uključivanje trans žena pomoglo ženama u borbi protiv muške patrijarhalne i falocentrične hegemonije u sportu, seksizma i diskriminacije, kao svojevrsni pokret za oslobođenje žena (!).

Drugi zastupaju uvijek “pošteno i sigurno natjecanje”. Britanski filozofi Jon Pike i Miroslav Imbrišević, između ostalih, stoje na stavu da su poštenje i sigurnost u sportu iznad bilo čega drugoga. Ako treba diskriminirati – neka bude. Sport se zasniva na kategorijama i one su uvedene s jasnim i nepobitnim razlozima – da zaštite žene u sportu i stvore prostor za njih u kojem će se odvijati sigurno i pošteno natjecanje. Bez njih sport gubi smisao. Upravo zato je prihvatljiva ‘pozitivna’ diskriminacija koja štiti ženske kategorije od svih koji u njih ne spadaju.

Uostalom, tvrde oni, svako mjesto koje zauzme trans-žena jest mjesto oduzeto nekoj cis-ženi. Ne samo to, već i potencijalne medalje, financijske nagrade, sponzorstva, ugled… S druge strane, trans-žene su prošle kroz muški pubertet i stekle biološke prednosti koje se ne mogu maknuti – veću mišićnu masu i memoriju, veću eksplozivnu snagu, veće srce, veća pluća, veću gustoću kostiju. S treće strane, istraživanja su pokazala da hormonska terapija ne uklanja muške prednosti.

Treći zastupaju tzv. “smislenost natjecanja”, poput britanske znanstvenice Joanne Harper ili Silvie Camporesi. Oni promiču pristup “slučaj po slučaj”, jer je svaki jedinstven i specifičan. Tako, prema njima, ako trans-žena ne dominira do te mjere da narušava smislenost natjecanja, neka se natječe. Ako pobjeđuje svaku utrku s pola bazena prednosti poput Lie Thomas – neka traži drugu kategoriju. Zvuči razumno, no tko će platiti testove? I tko će definirati “dominaciju”? I što s mladim sportašicama koje će se godinama povlačiti po sudskim sporovima?

Sport nije društvo. Priča o inkluziji

I tu dolazimo do onoga što je u ovoj raspravi često promašeno – famozne inkluzije. Ta se riječ toliko (zlo)upotrebljavala posljednjih nekoliko godina. Za našu je priču presudno da se inkluzija u društvu naprosto ne smije miješati s inkluzijom u sportu. Jer – sport nije isto što i društvo. I inkluzija u sportu i društvu provodi se drukčije. Sport je po svojoj prirodi kategorizirajuća aktivnost. Stvaramo kategorije – spolne, dobne, težinske – upravo kako bismo omogućili inkluziju i svakoga smjestili na pravo mjesto. Kategorije su tu da bi se netko mogao natjecati. One su uvjet inkluzije, a ne njezina prepreka.

A trans-muškarci?

Pomislio bi netko da ovdje priča završava. No, poslušajte moje nedavno iskustvo. U listopadu prošle godine imao sam priliku sudjelovati na dvodnevnom workshopu British Philosophy of Sport Association (BPSA) u Češkoj. Okupili su se najveći svjetski autoriteti za ovu temu. Jon Pike, filozof s Open Universityja, održao je govor koji ću pamtiti.

Pike je najgorljiviji branitelj ženskih kategorija. Njegova logika je nemilosrdna: muški pubertet donosi nepovratne prednosti. Veća mišićna masa. Veće srce. Veća pluća. Veća gustoća kostiju. Nema hormonske terapije koja to može poništiti – studije su pokazale da čak ni nakon 36 mjeseci supresije testosterona trans-žene i dalje imaju više nemasne tjelesne mase od cis-žena.

Pikeovo rješenje? Radikalno jednostavno: samo žene rođene kao biološke žene smiju se natjecati u ženskim kategorijama. To nije samo pitanje pravednosti – to je, osobito u sportovima poput ragbija ili hrvanja, pitanje sigurnosti.

Govorio je elokventno, argumentirano, uvjerljivo. Svi u prostoriji kimali smo glavama. Odnosno – skoro svi.

Španjolac koji nas je sve razoružao

Na samom kraju sesije, kad je već izgledalo da je stvar riješena, za riječ se javio tip. Preplanuo, crne guste kose i brade, atletske građe. Dubokim glasom, na engleskom s izrazitim španjolskim naglaskom, rekao je nešto što je sve nas – akademske teškaše – ostavilo bez teksta:

“Ako će to biti pravilo u sportu, onda će to biti cirkus. Pa na što će ličiti ženski sport ako će se sa ženama natjecati tipovi poput mene?!”

Sekundu smo svi šutjeli. Zatim je sinulo.

Ovaj čovjek – stasit, bradat, dubokog glasa – rođen je kao žena. Izvršio je kompletnu tranziciju, uključujući kiruršku promjenu spola, i danas živi kao muškarac. I sada nam je ukazao na nešto što smo svi propustili.

Prema pravilima koja su usvojili MOO, World Aquatics i World Athletics – trans muškarci i dalje spadaju u ženske kategorije. Znači, po toj logici, ovaj bradati muškarac sa španjolskim naglaskom trebao bi se – ako se ikad vrati sportu – natjecati protiv žena.

Apsurd koji nismo vidjeli

Dok smo sjedili u tišini, svatko od nas shvatio je istu stvar: posao nije dovršen. Jon Pike je iznio uvjerljivu argumentaciju za zaštitu ženskog sporta od trans žena. Ali potpuno je zanemario – kao i svi mi – trans muškarce. Što s njima?

Jer pravila se i dalje pišu na koljenu, pod pritiskom javnosti, a znanost – ona prava, spora i pažljiva – uvijek dolazi sekundu prekasno.

Umjesto zaključka

Nitko ozbiljan ne tvrdi da transrodne osobe nemaju pravo na sport. Imaju. I trebaju ga imati. Ali pitanje nije trebaju li se natjecati – nego gdje.

Otvorene kategorije (u kojima se natječu svi, bez obzira na spol) možda su rješenje. Već postoje u streljaštvu, jedrenju, nekim borilačkim sportovima. A ženska kategorija ostaje za one rođene kao žene.

No dok se to ne dogodi, ostat ćemo u ovoj čudnoj zoni – između znanosti i politike, između ljudskih prava i sportskog poštenja, između Laurel Hubbard, Lije Thomas i bradatog Španjolca koji nas je sve podsjetio da je svijet složeniji od bilo koje PowerPoint prezentacije.

I budite sasvim sigurni. Ova rasprava neće prestati. Pojavit će se novi slučajevi CeCé Telfer, Veronice Ivy, Hannah Mouncey ili Laurel Hubbard. Svaki put iste podjele, isti argumenti, iste frke.

Možda pravo pitanje nije “što je pošteno?”, nego “što želimo od sporta?” Želimo li sport koji je potpuno inkluzivan, čak i po cijenu poštenja? Ili sport koji je pošten, čak i po cijenu isključivanja?

Možda ključno pitanje više nije tko ima pravo nastupa, nego što želimo da sport bude – prostor maksimalne uključenosti ili prostor strogo definiranog natjecateljskog poštenja. Dok se oko toga ne usuglase ni znanost ni institucije, svako rješenje ostat će privremeno. Dok ne odlučimo što nam je važnije – inkluzija ili poštenje – pravila će se mijenjati, a rasprave ponavljati. A sport će, umjesto jasnih linija, sve više nalikovati sivoj zoni bez konačnog odgovora.