Borba za premoć

Počnimo s prvim finalistima, reprezentacijom Španjolske. Aktualnim svjetskim prvacima. Momčadi koja u svojoj postavi ima jednog od rijetkih igrača koji bi se trebao moći nositi sa američkim gorostasima, Paua Gasola. Gasol, koji ima više od 100 nastupa za reprezentaciju najzaslužniji je za odličnu skakačku statistiku svoje momčadi, a kako je odmah iza Ginobilija najučinkovitiji strijelac Igara opravdava i činjenicu kako je najveći potrošač lopti u ekipi.

Uz Gasola tu je možda i najsjajniji dragulj naše, europske košarke, Rudy Fernandez za kojeg i sam izbornik, Alto Garcia Renese ima samo riječi hvale: "Rudy je jako talentiran igrač koji iz godine u godinu napreduje. Fantastičan je asistent s odličnim šutom, a vrlo dobar je u obrani, no ono što je najvažnije je njegova ogromna želja za pobjedom koja ga izdiže iznad ostalih."

Uz maloljetnog Rickya Rubia (samo 17 godina) koji u prosjeku ima najviše ukradenih lopti po utakmici mogli bismo nahvaliti sve igrače Španjolske reprezentacije jer uistinu lošeg igrača nemaju, no za njih je već osiguranje medalje ispunjenje svih očekivanja, a korak dalje bio bi u najmanju ruku, senzacija.

Kako ne bi bio senzacija kad je s druge strane reprezentacija SAD-a. Dream Team ili Redeem Team, svejedno je. Riječ je o momčadi prepunoj zvijezda. Momčadi koja je poslana u Peking sa samo jednim ciljem: donijeti zlato kući. Sve drugo je neuspjeh. Jedan od brojnih američkih navijača cijeli je pohod stavio u jednu savršenu rečenicu: "Vrijeme je da vratimo čast američkoj košarci."

Na igrače Dream Teama nikada nije bilo potrebno trošiti riječi jer je riječ o samoj košarkaškoj kremi. Oduvijek, američka je momčad bila sazdana od isključivo najboljih iz najjače svjetske košarkaške lige, NBA-a. Unatoč činjenici kako nakon ulaska zamjene gledatelj više ne može zaključiti dali je pridošlica iz početne petorke upravo SAD je već punih osam godina bez zlatnog odličja. Još od 2000. godine i zlata u Sydneyu o Amerikancima se ne priča kao nekada. Kao o najvećima.

Zašto? Brojni obožavatelji već duže vrijeme dižu buku ponajviše zbog arogantnosti i nekolegijalnosti igrača koji su nastupali za reprezentaciju. Upravo na tom području najviše je radio izbornik, Mike Krzyzewski koji je prema dosad viđenom u potpunosti promijenio pristup igri, a mjere poput obveze svakog igrača na trogodišnje povjerenje reprezentaciji samo su dodatna pomoć kako bi se SAD što prije vratio na sam vrh svjetske košarke.

"Naša prava snaga je obrana, timska obrana. Mislim da nas upravo ona vodi prema još boljem napadu, timskom napadu. Upravo taj timski pristup košarci nas je doveo tamo gdje se sada nalazimo, u utakmicu za zlatnu medalju", poručio je Krzyzewski. I u pravu je. Iako još uvijek imamo mnogo, možda i previše individualnih naleta igrača SAD-a njihova današnja košarka se nikako ne može uspoređivati sa onom na prošlom svjetskom prvenstvu ili pak prošlim Olimpijskim igrama.

Iako je Dream Team veliki favorit u sutrašnjem ogledu sa Španjolcima iznenađenja su uvijek moguća. Kako je riječ o NBA igračima moramo napomenuti i kako oni nisu navikli na situacije u kojima je svaka utakmica uistinu odlučujuća. "Sljedeća utakmica je kao sedma utakmica u doigravanju", izjavio je Dwight Howard. I uistinu je tako. Dok se u NBA-u jedan, dva ili čak tri poraza mogu ispraviti u Pekingu ispravke nema.

Dok svjetski prvaci u utakmicu ulaze kao autsajderi, već ostvarivši svoj cilj, SAD čeka posljednji ispit. Prokletstvo velikih natjecanja treba prekinuti na veličanstven način, drugom pobjedom protiv aktualnih svjetskih prvaka. Zadatak nije lak, ali je itekako ostvariv.

Nedjelja, 24.08.2008. godine. Peking. Konačni obračun. Za Španjolsku zlato ili srebro. Za SAD zlato ili još jedan neuspjeh. Samo je jedno sigurno – bit će to vraški dobra utakmica.