Primorac: "U Rio definitivno ne kao natjecatelj"

U svojoj 43. godini Zoran Primorac je jučer protiv El-Sayeda Lashina porazom 3:4 odigrao svoj posljednji meč na Olimpijskim igrama u karijeri koja se protegla kroz 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća te još dva desetljeća novog, 21. "Previše je tu muke da se ne završi ovdje, bilo bi lijepo u Londonu na sedmim Igrama staviti točku na i. Živimo kao asketi, puno je to odricanja, evo banalan primjer ovi mlađi se večeras mogu napiti i sutra igrati kao da se ništa nije dogodilo, ja, pak, da se napijem, trebalo bi mi tjedan dana da dođem sebi. Ne, u Rio de Janeiro 2016. definitivno neću kao natjecatelj, kao gledatelj ili možda u nekoj drugoj funkciji, da".

Primorac je jedan od samo trojice koji su nastupili na svih sedam Olimpijskih igara otkad je stolni tenis 1988. u Seoulu postao olimpijski sport, koje ostaju u najljepšoj uspomeni? "Teško je reći, sve je krenulo 1988. godine u Seoulu i naravno da tim Igrama posebnu težinu daje medalja. Bio sam sretan odmah na debiju uspeti se na pobjedničko postolje, osvojiti srebro" (u paru s Rumunjem Ilijom Lupuleskuom, nap. a.). "Barcelona 1992. također je nešto posebno, prve Igre Hrvatske kao samostalne države, onaj naboj i zajedništvo nezaboravni su. U Sydneyju 2000. doživio sam veliko priznanje, nosio zastavu na ceremoniji otvaranja. A Peking prije četiri godine posebna je priča, stolnotenisače su ondje tretirali kao kraljeve".

A 30. Igre u Londonu kao zadnje? "I sam plasman ovdje velik je uspjeh, s 43 godine velik rezultat. S Egipćaninom sam odigrao dobar meč, vodio sam 3:2 u setovima, ali dalje nije išlo. Ovog puta rezultat je bio manje u planu, naravno da bi bilo ljepše da sam prošao još koje kolo, ali nerealno je bilo očekivati borbu za medalje". Mnogi su mislili i da će Peking biti posljednji, ima li šanse da nastavite još četiri godine? "To je bilo kad sam još osjećao da se mogu nositi s 15, 20 godina mlađima. Dok sam mislio da nas staru gardu ne mogu skinuti s trona zbog čega bih se povlačio? Za njih dvojicu" (Jan-Ove Waldner i Jörgen Persson, nap. a.) "ne znam, ali za sebe mogu odgovorno reći da je ovo, što se olimpijskih nastupa tiče, to".

Foto: Maja Giljanović

Još nije kucnuo čas konačnog odlaska? "Zašto prestajati dok još guštam, sve ove godine vodila me ljubav prema sportu. Nije tu na počecima bilo materijalne koristi, novčana sredstva došla su tek poslije. Ništa nije teško kad radiš ono što voliš, još uvijek imam želju za dokazivanjem, za napredovanjem, još mi uvijek ujutro kad se probudim nije teško otići na trening. Nastavit ću igrati za svoj klub u Rusiji" (Jekaterinburg, nap. a.), "potpisao sam novi jednogodišnji ugovor. Tamo sam probio led, bio prvi stranac i privukao druge, sada imamo jaku interkontinentalnu ekipu. Putujem u Rusiju desetak puta godišnje i nastavit ću tako i dalje, uvjeti su odlični, osjećam se odlično".

Igrate i dalje, ali polagano se pripremate i za ono što slijedi iza aktivne karijere, kandidat ste za ulazak u Vijeće sportaša pri Međunarodnom olimpijskom komitetu? "Normalno je da širim horizonte, želja mi je biti jedan od četiri sportaša koja se sada biraju među 9470 koliko ih je u Londonu i ući u Komisiju od 21 sportaša iz devet različitih sportova. Automatski bih postao čan Međunarodnog odbora na osam godina i bio bih u poziciji utjecati na odluke, lobirati, boriti se za sportaše, zastupati njihove interese. Cilj mi je podići status sportaša, ja sam platio određenu cijenu, prošao školu i želim da je mlađi, generacije koje dolaze, izbjegnu. Mislim da to svojim znanjem i iskustvom mogu postići", zaključio je.