Brže, više, jače

Na istom kongresu ustanovljen je i Međunarodni olimpijski odbor, a za prvog predsjednika izabran je, shodno tradiciji, Grk Demetrios Vikelas dok je Coubertin preuzeo mjesto glavnog tajnika. Unatoč vrlo ograničenom budžetu i manjku iskustva u organizaciji, Grčka je igre organizirala s velikim uspjehom. Na prvim Olimpijskim igrama natjecatelji su bili isključivo muškarci i natjecali su se u, za današnje prilike, malih devet sportova. Čast da postane prvi pobjednik u nekoj od disciplina modernih igara pripala je Amerikancu Jamesu Brandonu Connolyu osvajanjem zlata u troskoku. Uz zlato u troskoku Connoly je osvojio još dvije medalje – srebro u skoku u vis i broncu u skoku u dalj. Zlato u maratonu, na oduševljenje Grka, pripalo je domaćem atletičaru – Spiridonu Louisu. Nakon Igara u Ateni, iduća dva puta održane su Parizu i St. Louisu, no zbog loše organizacije i problema oko putovanja nisu doživjele veliki uspjeh.

Ponovni uzlet Olimpijske igre doživljavaju u Londonu četiri godine kasnije, a u Stockholmu 1912. godine u potpunosti se ispunjava Coubertinov san – sudjelovanje sportaša sa svih kontinenata. Nažalost, daljnji napredak i razvoj ideje Olimpijskih igara prekida Prvi svjetski rat te se igre u Berlinu predviđene za 1916. godinu otkazuju.

Prve poslijeratne Olimpijske igre održane su 1920. godine u Antwerpenu i sve do početka Drugog svjetskog rata one doživljavaju konstantan rast dobivajući sve više na značenju među sportašima diljem svijeta, a Igre održane 1928. godine u Amsterdamu su bile prve na kojima su u atletskim disciplinama nastupale žene i prve koje su imale sponzora – Coca Colu. Posljednje Igre prije rata, one u Berlinu, svjedočile su miješanju politike u sportska događanja. Adolf Hitler, pokušavajući promovirati svoju ideologiju nacizma, odredio je njemačkoj redateljici Leni Riefenstahl snimanje Igara, a rezultat toga je filmsko remek-djelo Olympia, prvi dokumentarni film sportske tematike. Nažalost, kao i dvadesetak godina ranije, rat se ponovno umiješao u sportska zbivanja te su Igre 1940. godine, koje su prvotno trebale biti održane u Tokiju, a kasnije premještene u Helsinki otkazane kao i one predviđene za London četiri godine kasnije. Idućih dvadesetak godina, Olimpijske igre konstantno rastu da bi se sve prekinulo 1972. godine na Igrama u Münchenu gdje je palestinska teroristička organizacija Crni rujan ubila dvoje izraelskih sportaša i zatočila još njih devetoro. Nažalost, u akciji oslobađanja svih devetoro izraelskih sportaša izgubilo je život. Iako su tada mnogi zagovarali prekid Olimpijskih igara, odlučeno je kako sport ne smije postati talac terorista, nego usprkos svemu promotor zajedništva među ljudima, državama i religijama te su Igre nastavljene.

Igre održane u Montrealu 1976. godine postale su prepoznate kao prve bojkotirane od strane nekih država zbog političke situacije. Ta „čast“ pripala je afričkim državama koje su tako izrazile svoje neslaganje s politikom apartheida u Južnoafričkoj Republici. Trend je nastavljen i četiri godine kasnije na Igrama u Moskvi kada su zemlje, tada Zapadnog bloka, bojkotirale Igre u Moskvi zbog invazije SSSR-a u Afganistanu. S obzirom da su četiri godine kasnije Igre održane u Los Angelesu, SSSR sa svojim satelitskim državama uzvraća „uslugu“ pa Olimpijske igre još jednom potpadaju pod utjecaj politike. Jedini izuzetak bila je Rumunjska koja je odbila sudjelovati u bojkotu. Uz to, Igre u Los Angelesu značajne su i iz razloga što se prvi put pojavljuje Kina predstavivši se odmah kao sportska velesila. Igre u Seoulu, iako bojkotirane ponovno od strane nekih zemalja poput Kube, Albanije, Etiopije i Nikaragve u znak podrške Sjevernoj Koreji, ponajviše ostaju zapamćene po doping skandalu Bena Johnsona.

Igre u Barceloni, nakon desetljeća opterećenih politikom, predstavljaju pomak u pozitivnom smislu pa sport i sportski rezultati napokon postaju glavna tema naslovnica što se nastavlja i s dolaskom novog tisućljeća te su Igre danas uistinu središnji sportski događaj godine uz sudjelovanje preko deset tisuća sportaša iz dvjestotinjak država svijeta.

Doping na Olimpijskim igrama

Prvi dokumentirani slučaj dopinga na Olimpijskim igrama datira još iz 1904. godine kada je olimpijskom pobjedniku u maratonu Thomasu Hicksu za vrijeme utrke ubrizgan strihnin kako bi uopće mogao završiti utrku. Danas, naravno, Thomas Hicks bio bi diskvalificiran, no tadašnje pravilo bilo je da nema pravila. Kako su godine i natjecanja odmicala, doping je sve više uzimao maha među sportašima te je postala nužnost u potpunosti zabraniti korištenje raznih doping sredstava. Ova pravila stupila su na snagu na Olimpijskim igrama 1968. godine u Mexico Cityu, a „čast“ da postane prvim sportašem diskvalificiranim zbog dopinga pripala je Šveđaninu Hansu-Gunnaru Liljenwallu u modernom pentatlonu. Krimen ovog Šveđanina bio je ispijanje dva piva prije posljednje discipline – streljaštva. Rezultat toga bilo je i vraćanje njegove osvojene brončane medalje koja je pripala reprezentativcu Sovjetskog Saveza Pavelu Lednevu.

Iako je pozitivnih nalaza bilo i nakon toga ništa nije odjeknulo toliko snažno kao pozitivan nalaz Bena Johnsona 1988. godine u Seoulu. Iako su i prije toga mnogi sumnjali, ovo je za većinu bila konačna potvrda kako je olimpijski moto “Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe”, izgubio svoj smisao. Nakon Bena Johnsona, lista svjetski poznatih sportaša koji su koristili doping samo se množila: preko Lancea Armstronga, Marion Jones, Jeromea Younga, Rashida Ramzeeja - da navedemo samo najpoznatije. Poseban slučaj danas zauzimaju zemlje bivšeg Istočnog bloka poput Rusije, Ukrajine i Bjelorusije nakon što je otkriveno kako je u tim državama već godinama na snazi cjelokupna shema dopingiranja što je rezultiralo suspenzijom cjelokupnog Ruskog atletskog saveza i njihovom nemogućnošću sudjelovanja na natjecanjima.

Olimpijski simboli

Pet krugova plave, crne, crvene, žute i zelene boje međusobno isprepletenih na bijeloj pozadini sigurno su najprepoznatljiviji simbol Olimpijskih igara. Zastava, kao i mnoge druge stvari, ideja je Pierra de Coubertina, a suprotno uvriježenom mišljenju, boje krugova prvotno nisu predstavljale kontinente nego su prema zamisli Pierra de Coubertina predstavljale boje koje su se pojavljivale na zastavama država sudionica Igara. Samu zastavu Coubertin osmislio je 1914. godine, a svoju premijeru doživjela je na prvim poslijeratnim igrama u Antwerpenu 1920. godine. Ideja da krugovi predstavljaju kontinente zaživjela je tek na inicijativu Međunarodnog olimpijskog odbora nakon Drugog svjetskog rata.

Druga karakteristika Olimpijskih igara prepoznatljiva svima svakako je baklja, no i ona svoju premijeru nije doživjela s prvim modernim Igrama nego tek 1936. godine u Berlinu. Za razliku od zastave, ideja iza toga bila je sve samo ne sportska. Tadašnji Treći Reich njome je želio pokazati povezanost i nadmoć superiornije arijske rase koja je svoj začetak, prema njihovom tumačenju, imala upravo u klasičnoj Grčkoj. Iz toga razloga nije neobično kako je baklja zapaljena upravo u toj državi, a njeno praćenje pomno organizirano u režiji Josepha Goebbelsa.

Treći olimpijski simbol jest olimpijska himna i za razliku od prva dva simbola ona je izvedena već na prvim Igrama u Ateni, a šezdeset godina kasnije Međunarodni olimpijski odbor ju je proglasio i službenom himnom koja se u različitim izvedbama pušta pri otvaranju i zatvaranju svakih Igara.

U ovom kratkom uvodu pokušali smo vam predstaviti kratku povijest Olimpijskih igara, a u narednim tjednima moći ćete čitati o velikanima Olimpijskih igara poput Jesseja Owensa, Marka Spitza i Larise Latinjine, ali i o događajima koji su obilježili njenu povijest kao što su već spomenuti doping skandal Bena Johnsona, otmica izraelskih sportaša te sukob hrvačkih divova Rulona Gardnera i Alexandera Kareljina u Sydneyu 2000. godine. Naravno, svoje mjesto naći će i velikani hrvatskog sporta poput Mate Parlova, Matije Ljubeka i Sandre Perković, ali i mnogi drugi.