Bez čarobnog trokuta nemoguće

Vatreni nogometni tjedan ponudio je vatricu koja tek dogorijeva, nikako plam, koji bi pržio suparnike i grijao nade puku. Nakon proteklog vikenda na obzoru se ne vidi sunce; oblaci, doduše ne olujni, prekrili su izvor svjetlosti. Bila je to tama koju ni na trenutke solidna predstava Šuškovih trupa kontra Španjolaca nije rasvijetlila. Iako nismo skloni katastrofiziranju, u Maksimiru je vladao totalni mrak. Spoznaja da u skorije vrijeme (čitaj: možda i desetak godina) nećemo imati momčad koja će hodati po brončanom tragu, nedvojbeno je bolna, no još bolnije je što na vidiku nema alternativnih rješenja. Svaka čast Leki, Bišćanu, Banoviću, ali mi nemamo čarobni trokut koji nas je proslavio.

A os oko koje su se pleli hrvatski reprezentativni uspjesi sišla je sa scene, jedna trećina terceta diše, ali na škrge. Zvonimir Boban i Robert Prosinečki iako nisu prestali igrati, reprezentaciji su rekli zbogom. Aljoša Asanović je još tu, ali moć mu je okopnila. Francuzi su dosad najviše ukazali da iskusni i svim mastima premazani nogometni vuk Miroslav Blažević nema persone koje će nadomjestiti trio kojim je uz Šukera i Ladića pisao zlatnim slovima našu nogometnu povijest u posljednjem desetljeću ovog stoljeća.

Tako cijeneći sve pokušaje Ćire, ne vidimo kako će rješiti taj očit problem. Umijeće koje su prezentirali posebno Boban i Prosinečki, nešto manje Asanović, spadaju u klasu najvećih nogometnih majstora. Čarobni trokut koji je mogao nadjačati svaki srednji red, koji je svojim rješenjima raspametio suparnika, a razigrao i proslavio Davora Šukera. To je zbilja i realnost, koju nitko ne može negirati, nažalost gotovo da i nema onih koji imaju alternativu. Jedna od svakako je podmlađivanje, ali i mijenjanje načina igre.

Radikalne promjene nikad nisu proizvele očekivani učinak, stoga periodično treba osvježavati momčad. Ima u Šuškovoj squadri nogometaša koji već sad mogu uskočiti, no da li i odmah uzeti glavne uloge. Locirali smo da je izvor problema srednji red. Ostao je Asanović koji može ostati, no ne i zavaravati se da on može na svojim leđima nositi igru vatrenih. Soldo čini se nije adekvatno rješenje, Niko Kovač tek da popunjava rupe, iako je možda bio naš prvi čovjek ovog proljeća. Stanić je nogometaš bez kojeg je nemoguće sastaviti ovu momčad. Nedostaje strašno Tomo Rukavina, najbolje rješenje za desnog veznog i treba sve učiniti da se vrati Silvio Marić. Njegova eksplozija, kad razriješi svoje probleme, neophodna je ovoj momčadi. Igor Bišćan, pa i nešto kasnije Jurica Vranješ mogu biti ljudi "za vezu". Dakle odgovora na škakljiv upit ima, no možda treba razmišljati i o promjeni načina igre.

E tu će biti problema, jer Blažević teško mijenja svoju formulu, još 1982. je harao sa tim (3-5-2) načinom igre. Ostaje dakle da igrače prilagodi sustavu, iako je providnije sustav odrediti prema igračima koje posjeduje. Možda da razmisli o igri s zadnja dva vezna, te lucidnim (Rukavina) ili razornim (Marić, Stanić) nogometašem zazida novi srednji red. Tako bi mogao kompenzirati manjak kvalitete, a igra pak ne bi pretjerano patila. Zna izbornik da mu o tome ovisi sudbina, iako je u Ilici 31. okupio društvo koje će do zadnjeg dana držati štangu.

Neuspjeh kontra Francuza razvezao je jezik nekim protagonistima, Šukeru i Štimcu, koji su optužili puk, ali i odgovorne ljude u Savezu, da ne štima gotovo ništa. Otkrio je Blažević u medijima da ne štima, naravno s lovom. Igrači i dalje traže svoj poveći dio kolača, a predsjednik nogometne kuće nije sklon prazniti sef, poglavito nakon što su vatreni promašili Euro 2000. nakon što je logistika sve predradnje obavila na zadovoljavajući način. U trenucima kad je neophodan mir i strpljenje, novac dijeli sve ono vitalno u vrsti.

I tako završava sezona koja je definitivno razgolitila broncu. Više to nije plemenita kovina, već postaje metal koji nema vrijednost. Uz evidentan pad kvalitete vatrenih, kopni, ionako ne preveliko povjerenje u tu reprezentaciju. Tribine su sve praznije, teško Blažević i sinovi mogu skupiti više od deset tisuća znatiželjnika, i to u trenucima dok s druge strane stoje Francuska, Njemačka, Italija. Pukla je ljubav i zbog svega što se u nogometu događalo u posljednje vrijeme. Ćiri dakle preostaju samo uspjesi, ne smijemo ni pomisliti da zbog Škotske i Belgije ne vidimo Japana. Bio bi to definitivni put u anonimnost.