Bez pobjede protiv Francuza i Engleza

Lilian Thuram. Ime koje će kao sablast godinama i desetljećima odzvanjati u našim glavama. Priznajte, zar vas i danas ne prođu trnci kad slučajno na televiziji ugledate pogodak Davora Šukera za 1:0 protiv Francuske, na Svjetskom prvenstvu 1998. Ni danas, pet godina kasnije, rana s te utakmice nije zacijelila, koliko smo blizu bili najvećeg mogućeg dostignuća u nogometu - finala svjetskog prvenstva protiv Brazila.

Francuska od tog polufinala i Thuramova jedina dva pogotka za reprezentaciju uopće, ide samo naprijed. Iz godine u godinu rađa nove zvijezde, sjajne umjetnike koji su raspršeni po najjačim europskim klubovima i uglavnom su njihovi glavni igrači. S tek jednim posrtajem - Svjetskim prvenstvom u Japanu i Južnoj Koreji, gdje kao branitelji naslova nisu uspjeli proći skupinu. Još jedan razlog da ih respektiramo - zasigurno će htjeti "oprati" sramotu koju su doživjeli prošlog ljeta.

Nije nikakva fraza kad kažemo da Francuzi mogu sastaviti dvije reprezentacije i da bi obje bile favorit narednog Europskog prvenstva. Njihova sjajna organizacija i praksa rada s mladim kategorijama, može poslužiti kao teorem bilo kome. Nama, kojima očajnički treba "red, rad i stega" - ponajviše.

S Francuzima osim te povijesne (ali u ovom slučaju put zaista povijesne) utakmice u polufinalu SP-a 1998., odigrali smo još dvije utakmice. I obje glatko izgubili. Prva od njih bila je također za pamćenje, jer se na njoj od reprezentativnog dresa oprostio legendarni kapetan Zvone Boban. Bila je to praktički prva utakmica "nove generacije", nakon što su Boban i društvo doživjeli veliko razočaranje i nisu se plasirali na EP 2000. Slučaj je htio da se tada od reprezentativnog dresa oprosti jedan kapetan, a da na njoj debitira sadašnji kapetan - Boris Živković.

Zagrebački uzvrat uslijedio je kroz nekoliko mjeseci. Posrtaj naših u kvalifikacijama za EP 2000. i loša atmosfera oko momčadi dovela je na maksimirske tribine tek oko 8000 gledatelja. Šteta, jer bila je to jedinstvena prilika u Hrvatskoj vidjeti jednu od najboljih momčadi svih vremena. Prvu momčad u povijesti koja je nakon titule svjetskog prvaka, osvojila i europsku krunu. Tu utakmicu za oproštaj je iskoristio dotad naš prvi vratar - Dražen Ladić.

S Englezima nismo imali natjecateljskih utakmica, ali smo dvaput gostovali kod njih u prijateljskim ogledima. Prvi put uoči samog EP 1996. u njihovoj zemlji, prvog velikog natjecanja na kojeg smo se kvalificirali. Odigrali smo "prijateljskih" 0:0 na danas već pokojnom Wembleyu. Druge naše međusobne utakmice vjerojatno se sjećate. Dogodila se prije nešto više od tri mjeseca, u Ipswichu smo poraženi s 3:1, u sklopu priprema za kvalifikacijska gostovanja u Andori i Belgiji.

Dakle, protiv Francuske i Engleske u ukupno 5 utakmica još nismo osjetili slast pobjede, pa ih s razlogom možemo titulirati kao naše najneugodnije protivnike. Jer većina drugih europskih velikana je trpjela poraze od naše reprezentacije; Njemačka, Italija, Španjolska, Nizozemska, Irska, Škotska, Ukrajina, Švedska, Danska, Belgija..., no Francuze i Engleze tek trebamo pobijediti prvi put.

Knjiga povijesti susreta Hrvatske i Švicarske tek će u Portugalu otvoriti svoje prvo poglavlje. No, za razliku od mnogih drugih - ja se iskreno najviše bojim upravo Švicaraca. Jer, naši su rijetko podbacivali protiv velikih i uglednih momčadi, sjetimo se samo prošlog Svjetskog prvenstva u kojem smo pobijedili Italiju, a izgubili od Meksika i Ekvadora.

Stoga - prva utakmica protiv Švicarske zaista je ključna i treba je dobiti. A protiv Francuza i Engleza - tko ima pravo prigovoriti ako i ne pobijedimo?