Dah nogometne vjere

Iako u hrvatskom puku nikad nije postojala dovoljno čvrste granica između neumjerenog optimizima i posvemašnjeg neraspoloženja, iako je uvijek teško bilo pronaći dovoljno čvrstu dozu umjerenosti, posljednja događanja u našem nogometu opet – vraćaju vjeru.

Boško Balaban - novi val "vatrenih" (Snimio: Dražen Patarčić)

Nakon mjeseci, pa i godina, totalnog razočaranja, rezultatskih podbačaja i nogometnog sivila, danas je nogomet nešto “što se opet isplati pogledati”. Naravno, sve još uvijek treba uzeti s rezervom, međutim, ne možemo se oteti dojmu da nas sve zajedno čekaju vedriji i, nadamo se, daleko uspješniji dani. U fokusu je, dakako, reprezentacija Hrvatske.

Nogometna katedrala lopte, oko koje je sagrađena vjera, opet nudi sjaj i kvalitetu. Istina je da prava kreševa još uvijek nisu krenula, ali je isto tako istina da odavno jedan dvoboj, kao onaj s Austrijom na Kantridi, k tome još i prijateljski nije ostavio toliki dah optimizma. Ključno je pitanje: otkud odjednom takva radikalna promjena, kako se iz pepela sumnji rodila gotovo jednoglasna poruka optimizma i podrške? Razloga, svakako, ima nekoliko, no po našem sudu fitilj koji je zapalio iskru pozitivizma leži u – promjenama.

“Vatreni” su, što iz subjektivnih, što iz objektivnih okolnosti, doživjeli brojne “kozmetičke zahvate”, mnoga lica koja su dotaknula planetarnu slavu danas više ne stanuju u nacionalnom dresu i čini se da zaljubljenicima u nogomet to i nije tako loše “sjelo”. Dakako, sama promjena “glumaca” ne bi bila dovoljna za otklon u razmišljanjima, ali kada se tome pridoda očigledan napredak u igri i pogotovo sustavnom radu, onda je dojam daleko ljepši. Isto tako, oni, kojih više nema u redovima “vatrenih”, počev od Ćire Blaževića, preko galerije sjajnih imena, zaslužuju sve pohvale i priznanja za ono što su učinili. I nitko, vjerojatno, nije sretan što je njihova priča silom prilika prestala na, uvjetno rečeno, “čudan” način… No, naša je sreća što se danas opet imamo pravo nadati uspjesima.

Mirko Jozić i Ivan Katalinić "kormilari s pedigreom " (Snimio: Dražen Patarčić)

Mirko Jozić, samozatajni vođa na vatrenoj klupi, donio je sa sobom promjene i u sustavu rada, i u ophođenju sa javnim mijenjem. Nesklon “raketnoj paljbi” preko novina, čovjek kojega zanima samo rad, uspio je iskristalizirati stav u kojem sve počiva na podršci. Nikako ne podršci lišenoj kritike ili prava na mišljenje, već podršci u kojoj nitko neće “rezati glave” nakon jedne loše partije. Pretočio je takva razmišljanja i na momčad, čiji su postulati bitno drugačiji od onih na kojima su počivali nekadašnji “vatreni”. Rečenica, koju uglas ponavljaju svi u reprezentaciji, “ovdje vlada maksimalno zajedništvo, svi u svakom trenutku žele dati svoj maksimalni doprinos” upravo otkrivaju novi stil ponašanja. Možda ova Hrvatska nije toliko glamurozna kao nekadašnja, ali u novom sustavu igre poštuju su se i nove smjernice koje po svemu sudeći prihvaćaju svi.

Hrvatski navijači nisi zaboravili navijati (Snimio: Dražen Patarčić)

Sve su to, između ostalog, promjene zbog kojih je običan hrvatski navijač danas opet na stazama pozitivnog razmišljanja i nadanja kako će opet uživati u uspjesima. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo jedine će donijeti adekvatan odgovor, jer samo rezultatski uspjeh može garantirati globalno zadovoljstvo, samo, lijepo je znati da nogomet danas više nije “sport od kojeg svi, uglavnom, žele pobjeći”. K tome, početak ligaškog proljeća također zorno dokazuje da nije sve baš toliko loše koliko je, možda, izgledalo. Daleko je to još od onoga što svi žele, ali ostaje činjenica da, pa čak i ako uzmemo u obzir da je opća kvaliteta u rapidnom padu, hrvatski nogomet nije na putu u pakao… Iluzorno je očekivati da će sad, odjednom, sve krenuti pravocrtnom uzlaznom linijom, jer takvih smo primjera u “brzog uspona i još bržeg pada” nažalost bili previše puta svjedoci. Ako se sve snage koje mogu i žele pomoći boljem sutra stave pod isti cilj, onda ne treba sumnjati kako će sutra biti još bolje. Važnu ulogu mora odigrati i “kuća nogometa”, HNS se mora ustrojiti na način da se točno zna tko o čemu vodi računa, jer je Ilica u ovom trenutku, možda i najslabija karika u lancu hrvatskog nogometnog optimizma. I u nju puk najmanje vjeruje…

Uglavnom, kraj zime donosi dah proljeća koje će donijeti još promjena. Promjena na bolje, baš kakvima su se pokazale dosadašnje. Uostalom, bilo je vrijeme da se otrgnemo iz lanaca okretanja u prošlost, da se prestanemo utapati u lažnim slapovima samohvale koji su nas gurali u sasvim pogrešnom pravcu. Vjerojatno su mnogi sumnjali da se nešto može prelomiti, da će se nogomet opterećen crnilom pomaknuti s mrtve točke, da će opet biti vjere u njega. Ipak, čini se da je to ipak moguće, da danas opet imamo situaciju koja će nas vezati uz nogometaše u najpozitivnijem smislu. Samo, tako treba i nastaviti…